Žrtvovanje žrtve

Pisati i govoriti o žrtvama ratnih silovanja u vremenu u kojem je od samog zločina prošlo više od 15 godina potrebno je ne samo zbog činjenice da su te žene i njihove traume još uvijek žive, nego čak  više zbog stanovite pogreške u dosadašnjim procesima pamćenja, i zaboravljanja, traumatičnih događaja. Dosadašnja politika govorenja o zločinu silovanja konstituirala je formu iskaza čiji cilj nije detraumatiziranje žena koje su preživjele silovanje. Naprotiv, taj govor je konstruiran kao politički performativ s ciljem da posljedice nasilnog povređivanja ženskog tijela iskoristi kao element izgradnje nove zajednice.  Ovo se može zaključiti na osnovu činjenice da u javnom prostoru nema intimnih priča žrtava silovanja, kao individua, niti iskaza razumijevanja za njihove patnje, a u onim slučajevima kada se te priče i obznane, stavljaju se u specifičan interpretativni okvir koji definira njihovo konačno značenje – priče tako bivaju kolektivizirane.

Očito nizak stepen brige javnosti za rehabilitaciju žrtava silovanja otvara mogućnost manipulacije intimnim ispovijestima, tako da priča o ratnim silovanjima postaje priča kolektivnog tijela – ulogu traumatiziranog i silovanog subjekta preuzima na sebe sama zajednica. Dosadašnje prakse javnog govora o silovanjima u okviru bosanskohercegovačkog konteksta proizvele su model svjedočenja čija se struktura uspostavlja kao norma i jedini vid pretvaranja intimnog iskustva u javno. Ta norma djeluje kao identifikacijska matrica koja se koristi kako bi se priča o patnji, bolu, nasilju, transformirala u element političke dominacije nad protivnikom koji se prepoznaje kao kolektivni neprijatelj i nasilnik.

Fizičko kao simboličko

Stroga podjela čina silovanja na njegov javni i privatni aspekt, na obečašćenje i konkretnu fizičku bol, proizvodi narativni model koji u okvir kolektivnog pamćenja upisuje priču o silovanju kao narativ o simboličkom nasilju (protiv kolektiva), dok se nasilni upis u tijelo briše, tokom godina. Detraumatizaciju ženskosti onemogućava upravo neprisutnost glasova povrijeđenih tijela u  zajednici; govor o silovanju konstituira se izostavljanjem seksualnog aspekta silovanja, pitanja zašto jaki seksualno zlostavljaju slabe; a empatija i patronizacija kao jedini mogući odnos prema temi (ali ne i prema samim žrtvama). Takav je govor u službi osnaživanja muškocentrične paradigme koja ženskom ne dopušta ulazak u prostor političkoga. Instrumentalizacija ženskog tijela u okviru ratnog silovanja, svođenje žene na biološku posudu za sjeme, u postratnom tranzicijskom kontekstu se nastavlja kroz upisivanje političkog programa na tijelo žene. Identifikacijska matrica ponuđena žrtvama ratnih silovanja nije dopustila politizaciju privatne sfere; feedback povrijeđenog tijela. Nasuprot tome, stvorila je filter koji preoblikuje pojedinačna iskustva žena u iskaz koji je u službi osnažnjivanja dominantne muškocentrične paradigme i kolektiva. Politički upis na tijelo se u okvirima ratnih ideologija vršio kroz seksualno nasilje nad feminiziranim tijelom (koje je moglo biti i muško, zbog toga i koristim izraz ''feminizirano''), a u miru kroz konstruiranje normativnog modela testimonijalnog govora čija je struktura takva da fizički čin tumači kao obeščašćenje i poraz zajednice (što osnažuje njenu viktimološku poziciju). Na taj se način rodno zasnovano nasilje samo trasformira iz fizičkog u simboličko, pri čemu topos upisivanja ostaje isti, a mijenjaju se samo način i akteri upisivanja boli.

Zašto je bitno u govoru o silovanjima rodnoj kategoriji dati prednost nad etničkom, kulturnom ili nacionalnom? Većina analiza zločina ratnog silovanja na prostorima bivše Jugoslavije problem seksualnog nasilja posmatra u okviru teme etničkih, nacionalnih i vjerskih sukoba, pri čemu se naglašava korištenje ženskog tijela kao instrumenta za poražavanje protivnika. Sad već opšte mjesto postaju tvrdnje o tome da se preko tijela žene, kroz logiku poistovjećivanja ženskog tijela sa tijelom i teritorijom nacije, zapravo premjerava muška dominacija; pri tome se ženi oduzimaju atributi čovječnosti.  Apsolutna dehumanizacija ženskog bića možda je najvidljivija iz odnosa prema činjenici da su ratna silovanja rezultirala velikim brojem prisilnih trudnoća, pri čemu se novo biće stvoreno iz nasilnog seksualnog čina smatra nositeljem isključivo muškarčevih identitarnih odrednica. Arne Johan Vetlesen ističe da se majka djeteta (silovana žena) u tom kontekstu tretira kao ''zamjenjivi instrument'', kao ''seksualni kontejner i biološka posuda'' (Vetlesen, 2005:201), što predstavlja praktički najviši stepen dehumanizacije ženskog bića. Svođenje žene na njenu reproduktivnu funkciju, pri čemu se zanemaruje čak i njena uloga majke, otvara prostor za postavljanje pitanja kako je moguće da se u okviru jednog kulturnog prostora seksualno nasilje nad tijelom žene promovira kao simboličko nasilje nad kolektivnim tijelom jedne zajednice? Kako je moguće konstituirati iskaz o obeščašćenju kolektiva dok se samim žrtvama nasilja onemogućava ostvarivanje pozicije aktivnog subjekta?

Intimno kao kolektivno

Pojam ''časti'', kao konstrukcija koja pripada polju simboličkog, povezuje se sa muškim principom, kao onim koji daje imena zajednici – rodu i potomstvu.   Pitanje šta je čast i kako se ona određuje  pitanje je koje zavisi od trenutno vladajuće društvene i kulturne norme. Ukaljana čast u ovom slučaju nema veze sa fizičkom boli – radi se o mrlji na muškom imenu. Kako žene (u bosanskohercegovačkom kontekstu) obično nose prezimena svojih muževa (ili očeva), zločin protiv časti se tretira kao zločin protiv imena (prezimena), a u ovom slučaju ime pripada muškarcu. Na taj način zločin silovanja prerasta u zločin protiv muškarca (muža ili oca) koji u postojećem simboličkom poretku funkcionira kao ''glava porodice'', koja se shvata kao jezgro (na)roda tj. nacije, ovdje shvaćene kao kategorije krvnog srodstva, pa zločin silovanja žene postaje zločin protiv nacionalnog kolektiva.

Uspostavljajući vezu između bratstva po krvi i etničkog bratstva, nacionalni diskurs ili diskurs kolektiviteta (koji se uspostavio kao jedini legitimni izvor propisivanja modela svjedočenja)  argument o svojoj prirodnosti gradi poistovjećujući se sa formom porodice, kao nižom formom kolektiva, što zajednici omogućava preuzimanje pozicije individualnog traumatiziranog subjekta. U aktu i interpretacijama ratnih silovanja, kao što ističe Vlasta Jalušič, ženstvenost je podređena nacionalnosti: ''Njega (muškarca op.a) vide kao silovatelja iz drugih, a ne iz seksualnih motiva (čime se njegova seksualnost dovodi u pitanje). Nju vide kao nevinu, ali ne i kao herojsku žrtvu. Ovakvim inverzijama silovanje postaje glavni označitelj međuetničkog (ako ne i međunarodnog) nasilja, te se preko toga etnicitetima propisuje rod''. (Jalušič, 2004)

Subjekt podvrgnut dezintegraciji bića kroz nasilno prisvajanje tijela, potom i imena, a kasnije i kroz oduzimanje prava nad legitimacijom vlastite priče o boli (u okviru kolektivnog prisvajanja statusa žrtve), zahtijeva izlječenje tijela i imena; detraumatizaciju intimne i javne sfere bića. Ako se ratno seksualno nasilje posmatra kao akt nasilnog upisa značenja na tijelo i ime, onda govor koji treba zauzeti mjesto ratnih strategija, govor koji pretenduje na uspostavu razumijevanja i slušanja – više nego na pitanja istine – mora tragati za modusima izlječenja. Ono svjedočenje o nasilju koje izlazi iz muškocentričnog kolektivističkog interpretativnog okvira postavlja se kao izazov novog rehabilitacijskog govora. Govor o nasilju koji se iscrpljuje u pokušajima dosezanja istine svedene na nivo birokratskog izvještaja stvara jaz između zahtjeva traumatiziranih subjekata i nametnutih modela identifikacije. Diskurs koji nastoji anticipirati pitanje istine i postaviti ga kao ključni topos razumijevanja isključivo je monološki. Radi se o falogocentričnom dijalogu u kojem jezik istine ima primat nad jezikom života, pri čemu pojedinačne priče o iskustvima nasilja gube legitimitet pred nastojanjima nacionalne povijesti, tj. nastojanjima nacionalnih elita da zabilježe jednu zaokruženu i konačnu verziju prošlosti.

Istina bez života

Struktura identifikacijske matrice kakva je ponuđena žrtvama seksualnog nasilja iz rata u devedesetim godinama vrlo se jasno iščitava iz knjige Molila sam ih da me ubiju: zločin nad ženom Bosne i Hercegovine (1999).  Knjiga, koju je izdao Savez logoraša BiH, sadrži autentična svjedočanstva žena – žrtava ratnog nasilja. Sama struktura knjige u velikoj mjeri  otkriva interpretativni okvir u koji se smještaju svjedočanstva žena. Svaki potresni iskaz uokviren je šifrom pod kojom je objavljen i za koju se misli da sažima ključni momenat priče (naprimjer: šifre ''Stid'', ''Retardirana'', ''Neljudi'' itd.), i izjavom koja potrđuje autentičnost i dobrovoljnost pri davanju iskaza. Svjedočanstva žena obiluju datumima, nazivima mjesta, imenima počinitelja silovanja. Sama knjiga ima cikličnu strukturu; svjedočanstva su okvirena naučnim objašnjenjima i interpretacijama istaknutih intelektualaca i znastvenika. Svjedočanstva prekidaju poetski iskazi (Bisere Alikadić, Marka Vešovića, Irfana Horozovića, Zilhada Ključanina...) koji tematiziraju rat, nasilje, patnju. Način imenovanja govornika u knjizi ukazuje na procjep između onih koji posjeduju moć kreiranja političkog prostora i onih koji su izvan njega. Pa su tako, u samom sadržaju knjige, imena onih koji su pisali uvodna i zaključna razmatranja često popraćena i titulama (prof.dr. Ćazim Sadiković, general Rifat Bilajac, prof.dr. Rešad Hafizović, fra Luka Markešić...), a na samom kraju knjige stoje i njihove kratke biografije. Tekstovi u knjizi koji nastoje biti znanstveni okvir svjedočenja žrtava silovanja, zločin silovanja uglavnom promatraju u okviru šire tematike koja podrazumijeva razumijevanje ''karaktera rata'' u BiH, zatim razumijevanje ''uloge međunarodne zajednice u ratu'', ''vojnog aspekta agresije'' i slično. I oni tekstovi koji tematiziraju sam problem ratnih silovanja vezani su za etničke, političke i pravne aspekte interpretacije. Sistem koji je omogućio silovanje se, dakle, ne (raz)otkriva; govor o ratnom silovanju ostaje u istom registru u kojem je nasilje i izvršeno. Radi se o govoru koji teži zadobivanju legitimiteta ili prava nad pričom koja je uvijek definirana u manihejskim opozicijama. Na kraju, mjesto iz koje je ispričana priča nije prostor povrijeđene individue, nego tumača čije interpretativne strategije priču o nasilju preispisuju u nasilnu priču.

Svjedočenje o ratnim silovanjima, onako kako je to predstavljeno u ovoj knjizi, teži ka produciranju istinite priče; naglašena činjeničnost svjedočanstava i znanstveni diskurs kroz koji se pokušavaju filtrirati svjedočenja transformiraju svaki pojedinačni iskaz u jezik kolektiva. Intimna sfera se u potpunosti depolitizira, o čemu svjedoči odsustvo imena onih koje svjedoče (iako se to može  objasniti potrebom zaštite samih žrtava) dok se, s druge strane, naglašava prisutnost interpretatora koji znanstvenim idiomom prisvajaju sebi legitimitet pričanja istinitog govora. Ono što je problematično u jednoj ovakvoj studiji jeste to što se nastavlja politika instrumentalizacije ženskog tijela; sagledavanje zločina ratnog silovanja znanstvenom metodom, ili u okviru nekog teorijskog diskursa, proizvodi poželjnu identifikacijsku matricu izvan koje nije moguće govoriti. Odnos interpretacije i autentičnih iskaza žena takav je da se interpretatorski govor uspostavlja kao  mjesto redefiniranja svjedočanstva: intimnu ispovijest koja traži slušanje i razumijevanje, interpretativni okvir pretvara u priču koja je namijenjena produciranju istine.

Sam naziv knjige Molila sam ih da me ubiju otkriva strukturu poželjnog govora žrtava silovanja u kojoj simbolička smrt koja je izvršena kroz oduzimanje časti traži pandan i u stvarnoj smrti. Kolektivitet koji ženama priželjkuje stvarnu smrt, kao da bi smrt morala biti neminovni rezultat silovanja, žrtvama nameće autističku subjekatsku poziciju iz koje nije moguće osvojiti prostor političke emancipacije; nemogućnost prodora u svijet imena i imenovanja (otud i nemogućnost legitimacije vlastite priče). Kolektivna svijest koja se na primjeru ove knjige vrlo lako može iščitati iz same njene strukture, ali iz sadržaja još više, onemogućava politizaciju privatnog prostora (to je prostor bez imena izjednačen sa prostorom fikcionalne stvarnosti; otud i prisustvo poezije u ovoj knjizi) i govor o iskustvu nasilja nad tijelom. Poželjni model govora je onaj koji će ponuditi samo faktografske podatke i jednu veliku kolektivnu priču u kojoj sama zajednica preuzima viktimološku poziciju, dok se odnos između društva i osoba koje su preživjele ratno nasilje uspostavlja kao odnos između terapeuta i pacijenta, pri čemu je ključni cilj terapije produciranje istine svedene na nivo sudskog izvještaja. Ono što ostaje izvan te istine jeste sam život, svjedočanstvo povrijeđenog tijela. Potreba revidiranja govora o ratnim silovanjima danas je možda nužnija nego nakon samog rata. Izazov današneg govora o ratnim silovanjima očituje se u potrebi konstituisanja rehabilitacijskog govora koji neće imati za cilj da proizvede istinu, nego da politizira intimnu sferu, da onemogući iskaz u kojem je smrt jedini izlaz iz autističke pozicije traumatiziranog subjekta.

LITERATURA:

Jalušič, Vlasta. (2004).''Rod i viktimizacija nacije-predratni i posleratni diskurs identiteta'', u: Nasilno rastruranje Jugoslavije. Beograd: Centar za civilno-vojne odnose.

Vetlesen,  Arne Johan (2005). Evil and human agency: understanding collective evildoing. Cambridge, Cambridge University Press.