O identitetu raseljenog lica

Opsesija bosanskohercegovačkog društva etničkim identitetima marginalizira razmišljanja o identitetima koji izlaze van te matrice. Razmišljati i pisati o bilo čemu što krnji vladajući doživljaj identiteta naprosto nije u skladu s društveno poželjnim. Na marginu takve vrste je kao paradoksalno smješteno i razmišljanje o posebnosti identiteta raseljenog lica koje se nalazi u okviru vlastite etničke skupine.

Oni koji su imali priliku pohađati i samo nekoliko časova osnovne škole, mogli su shvatiti  da je historija ljudskog postojanja u velikoj mjeri obilježena neljudskim, neciviliziranim ponašanjem. Historija je samo spisak zločina i nesreća, što bi rekao Voltaire. Spisak nesreća koji uključuje i sudbinu osoba kojima je narušen toliko željeni prirodni tok normalnog (čitaj: u miru) življenja. To su osobe koje nasuprot svojoj volji i ničim ne izazvavši događaje koji ih na to prisiljavaju, moraju da napuste svoja prebivališta, mjesta za koja ih toliko toga veže, mjesta svoje prošlosti i očekivane budućnosti. One moraju da napuste svoja staništa samo zato što su ono što jesu.

Napuštajući svoje prebivalište, ti ljudi preko noći prestaju biti ono što jesu, osobe s planovima i nadom u budućnost. Oni postaju neko sasvim novi, neko kome je svejedno gdje će krenuti, na sjever ili jug, istok ili zapad. U tim okolnostima većina njih dvojbu rješava tako što trajno raskida vezu, ne samo sa svojom užom sredinom nego i sa širim organizacionim oblikom - državom, i seli se u drugu državu. Time oni, htjeli ili ne, postaju izbjeglice, obično bez velikog poznavanja kulture i jezika, onog onamo stranog. Tome najčešće slijedi i njihova politička smrt tj. nestanak tih lica kao ravnopravnih i djelotvornih političkih subjekata, usljed čega su im nerijetko ugrožena i osnovna ljudska prava.

Za razliku od izbjeglica, ostatak ljudi unesrećenih pomenutom dvojbom ne želi da svoje bjekstvo od nečovječnosti usmjeri preko državne granice, te ostaje u okvirima svoje države i premješta se na teritorij „svojih” i time stiče status raseljenog lica.  Oni tako, ne htijući postati stranci u tuđoj, postaju stranci u vlastitoj državi. Lice koje je na teritoriji „svog”, ali nije „na svom”. Prihvatiti takvo stanje stvari za mnoge podrazumijeva veliki, i nagli, preobražaj u poimanju samih sebe. Države nastoje da taj problem riješe posebnom zakonskom regulativom kojom se raseljenim licima daje povlašteni status, no taj status se ukida nakon što se raseljene osobe na određenoj teritoriji nasele trajno. Ali pitanje identiteta i dalje ostaje otvoreno.

Ko sam ja sada?

Grupni identitet danas, kao i u svim drugim prethodnim društvenim formacijama, igra veliku ulogu. Taj grupni identitet su ponajviše poticali i favorizirali upravo oni koji su svojim nasilnim ponašanjem činili historiju. No, malo kad se u toj njihovoj historiji (u kojoj su se favorizirali identiteti poput etničkog, vjerskog i nacionalnog koji su uglavnom bivali uzrok krvavih sukoba) pažnja obraćala upravo na identitet onih koji su bili taoci te historije – između ostalih i oštećena, raseljena lica. Stepen zapečaćenosti njihovih sudbina, sve što se nekad dešavalo tim ljudima i ovo što se trajno raseljenim ljudima dešava sada, iskustva su – čini se – po mnogo čemu slična, bez obzira na epohu ili  lokalitet.

Bilo da se nalaze u Centralnoj Africi, Jugoistočnoj Aziji, Južnoj Americi ili Evropi, raseljena lica svoj novi ili stari identitet moraju da grade dokazujući i dopunjavajući sebe na teritoriji drugog, koji je istovremeno „svoj”. Upravo se u tom kontekstu raseljeno lice suočava sa dvojbom koja je rezultat sukobljavanja njegove prošlosti i njegove budućnosti: ako me sutra neko pita šta sam, kome pripadam, šta da mu odgovorim? Da li sam ja sada ovaj koji živi ovdje i sad (vjerovatno i u budućnosti) ili sam onaj koji živi ovdje ali u prošlosti?  Drugim riječima, da li treba da u cijelosti prihvatim okolnosti u kojima sam se zadesio ili treba da i dalje budem onaj koji sam bio prije dolaska ovamo?

Jesam li sada Zagrepčanin koji živi u Splitu ili Splićanin koji ima zagrebačku prošlost? Da li sam Tuzlak koji živi u Sarajevu ili Sarajlija u velikoj mjeri i dalje vezan za svoju Tuzlu? Dvojba ovdje prisutna je, međutim, u velikoj mjeri nepotrebna. Jer zašto bi neko morao da bude geografski omeđen?! Ograničiti nečiji identitet na određenu mikrogeografsku oblast, ne samo Sarajeva, Tuzle ili bilo kojeg drugog grada, nego i države ili regije, pogotovo u današnjem vremenu globalne otvorenosti, zapravo predstavlja zločin protiv shvatanja sebe kao čovjeka.

Ovim nikome ne želim da osporim želju da se identifikuje kroz pripadnost mikrogeografskom lokalitetu i da taj svoj identitet komunicira, ali želim da ukažem na to da izbor s kojim se većina raseljenih lica suočava zapravo i nije nužan: zašto birati ili/ili kada može i ovo i ono, biti i Sarajlija ali i Tuzlak, biti Zagrepčanin ali i Splićanin?

Iako u velikoj mjeri isticana, mikrogeografska identifikacija raseljenih lica ipak je među manje značajnim problemima s kojima se suočavaju raseljena lica. Mnogo veći problem jeste kako raseljeno lice percipira njegova nova okolina, te o tome ovisna gradnja identiteta.

Ja sebe vidim ovako, a kako me vidiš ti?

Raseljenu osobu mnoge okolnosti primoravaju da u sebi otkriva nešto sasvim novo, nešto što do juče nije bila. Borba za egzistencijalni opstanak, trajne traume neizbrisivo urezane u sjećanje, potreba sposobnosti snalaženja u novom prostoru, samo su neke od značajki te situacije, u velikoj mjeri zajedničke mnogim raseljenim licima.

Jedna od njih, potreba snalaženja u novom i nepoznatom prostoru čija „homogena” sredina ne apsorbira baš rado one koji su tek došli, zasigurno je najveći izazov za raseljeno lice. Gradnja novog identiteta u znatnoj mjeri zavisi od toga kako raseljeno lice sebe vidi u novoj sredini i kako nova sredina vidi raseljeno lice.

U tom pogledu najviše do izražaja dolaze izgrađeni običaji i forme ponašanja raseljene osobe. Običaje koje je ta osoba upražnjavala sve do juče, i način na koji ih je upražnjavala, bili su sasvim uobičajeni i nisu odstupali od normi njegove sredine. Dojučerašnje norme preko noći postaju nešto tek djelimično društveno prihvatljivo, nešto što se nekad osuđuje, pa čak i s gađenjem odbacuje. Raseljena lica sada moraju da pravdaju svoj način života, svoje običaje naspram onih običaja koji se u novoj sredini prihvataju zdravo za gotovo.

Osobe koje se na taj način marginalizira osjećaju svoje običaje ugroženim, te se nastoje povući u intimnije okruženje, bilo prostornog ili društvenog karaktera, gdje će i dalje moći da ispoljavaju svoje običaje i svoje svjetonazore. Razlog tom izoliranju je vrlo jasan. Određeni običaj koji se prenosi generacijama i skladno tome njeguje i čuva, nešto je što nije moguće promijeniti samim fizičkim prelaskom u novu sredinu i upoznavanjem novih ljudi, novih vrijednosti i običaja.

Ali se ovdje postavlja veoma bitno pitanje: na koji način raseljeno lice novoj sredini predstavlja svoje vrijednosti i običaje, jer bi upravo to moglo biti ključno za integraciju raseljenog lica u novu sredinu? Da li se radi o agresivnom i isključivom pristupu ili mirnom, civiliziranom pokušaju pronalaska vrijednosti zajedničkih sa već zatečenom homogenom zajednicom? Jer svaka osoba, a i određena društvena grupa, ima promjenjive i nepromjenjive osobine. Promjenjive u smislu da, uz manje korekcije, mogu postati slične nečijim drugim osobinama ili vrijednostima, u ovom slučaju vrijednostima zatečene homogene zajednice. S druge strane, postoje vrijednosti teže promjenjive i manje kompatibilne s nečijim drugim. 

Upravo bi predstavljanje i stavljanje u prvi plan ovih promjenjivih osobina trebalo biti glavni zadatak raseljenog lica, čime bi se (uslovno rečeno) autohtonom stanovništvu moglo demonstrirati da prihvatanjem tog novog ništa ne gubi, a da može i profitirati. Takav pristup bi za raseljeno lice učinio znatno više i omogućio bi mu trajnu integraciju u novu zajednicu, dajući mu priliku da od nove sredine ima koristi a da ipak ne izgubi svoje ustaljene forme ponašanja. Na taj način bi obje kategorije stanovništva bile na dobitku. To primjećuje i Amin Malouf kad kaže da „prihvatiti činjenicu da si sličan drugom, ne znači i poricati sebe”.

No, činjenice govore da u odnosima raseljenog lica i stanovnika „homogene” zajednice, ukoliko se takvi odnosi uopšte uspostave, do izražaja ne dolaze već pomenute fleksibilnije vrijednosti nego – prije svega – one tvrdokorne, koje zajednički život čine nemogućim. Na taj način se podiže zid između ove dvije društvene grupe. Tako dolazi i do jačanja isključivih identiteta, jer se identitet i gradi upravo na tome, na suprotstavljanju drugome, razlikovanju od drugog.

Jedno je u ovom slučaju prilično sigurno: i onima koji su došli i onima koji su ih „prihvatili” svojstveno je mišljenje da je, za početak, bolje da se živi odvojeno, da se ne surađuje previše (a možda i nikako), pa čak ni kad su u pitanju najosnovnije aktivnosti. O ovoj izoliranosti govori i iskustvo Marriane Winkler koja je se sa svojim roditeljima napustila njemački dio Šlezije i preselila u Donju Saksoniju. „Prijatelji koji su dolazili k nama kući su, koliko se ja sjećam, svi su bili raseljena i protjerana lica. Sa domaćim stanovništvom nije bilo kontakta. Niti su moji roditelji koga od njih pozivali, niti su oni nas pozivali k sebi.” (http://www.the-unwanted.com/theunwanted.html) Ovo se također primjećuje i u Bosni i Hercegovini. „Niko ne voli nas došljake. Sarajlije i ne žele sa nama puno saradnje, osim u slučajevima gdje je baš nužno, ali je to rijetkost”, saznao sam iz razgovora sa jednim Bjeljincem, trenutno i vjerovatno trajno naseljenim u Sarajevu.

Iz ugla raseljenog lica postavka o „nužnom izbjegavanju” smatra se ispravnom jer se, u izvjesnoj mjeri, ni ne želi niti može preko noći postati onaj drugi. S druge strane,  ni zatečena zajednica ne želi zamijeniti svoje vrijednosti nečim što im je sasvim strano. Na ovaj se način raseljeno lice izolira trajno, gradeći vlastite društvene i kulturne institucije koje djeluju uporedo sa već postojećima, na taj način pokušavajući da svoje vrijednosti  pripišu svom novom mjestu stanovanja. 

Tako u novom naselju raseljeno lice nastoji da dobije svoje mjesto ne čekajući da se vremenom vrijednosti jednih i drugih približe. Ali njegov identitet se u mjestu odakle je došao gradio dugo, baš kao što se dugo gradio i identitet stanovništva u čije je naselje raseljeno lice doselilo. Nepostojanje kontakata između dvije navedene društvene grupe može se vremenom prevazići upravo kroz spontane, neobavezne i neformalne susrete, jer takvi susreti su neminovni i normalno ih biva sve više.

Šta će mi on ovdje?

Ovo pitanje sebi često postavlja stanovništvo na čiji prostor se doseli neko, u našem slučaju raseljeno lice, smatrajući da došljaci narušavaju izgled, kulturu, vrijednosti naselja koje su „domoroci” gradili dugo, odnosno koje je gradilo njih. Tako se stvara određeni animozitet prema 'onome' i 'onima' koji su došli, a njihov dolazak se predstavlja kao nešto što se moglo i trebalo izbjeći, kao nešto što za recipijentnu sredinu može biti samo retrogradno, jer su se tu izgradile vrijednosti tobože nepromjenjive i jedine ispravne.

A niko ne pita koliko je to raseljeno lice u stvari htjelo da dođe na tuđi teritorij. Raseljeno lice se, naime, ne postaje svojom voljom. O tome koliko je mučno doći na tuđe, govori i gospođa Anne Damm koja je tokom Drugog svjetskog rata morala napustiti svoj rodni grad i preseliti se u drugi, u okviru svoje države: „Zgražavala me činjenica da sam sada, nesvojevoljno i prinudno, okupator tuđeg grada, tuđeg stana. Iako ovdje nismo svojom voljom, do danas je u nama prisutan strah da će neko doći i reći: to je nekad pripadalo meni. I imao bi pravo. Ali se nepravda, s druge strane, zasniva na tome što su se odluke donosile mimo naše volje i  ljudima bio nametnut određeni način života, a da oni protiv toga ništa nisu mogli učiniti.” (http://www.the-unwanted.com/theunwanted.html)

No, zatečena „homogena” zajednica je dolazak raseljenih lica mogla učiniti povoljnim za sebe, miješajući običaje raseljenih lica sa svojim običajima i vrijednostima, ili vlastite barem preispitati i vrednovati kroz suočavanje s novim, time dopunjavajući svoj identitet. Kako bi to uopšte bilo moguće, raseljeno lice prije svega mora da izrazi svoje vrijednosti i običaje na odgovarajući način, a nova sredina im mora pristupiti otvoreno, uz svijest o mučnosti položaja i iskustva raseljenog lica. Jedino u takvoj kombinaciji i „homogena” cjelina i raseljeno lice mogu da osjete civilizacijsku blagodat migracije koja je oduvijek bila značajan pokretač napretka u svijetu. 

Naposljetku, smatram da je ipak najvažnija generacijska promjena, koja potomke raseljenog lica trajno veže za mjesto doseljenja, i time učvršćuje sponu između njihovog identiteta i tog mjesta. Taj novonastali identitet, mješavinu novog i starog, tada grade potomci raseljenih lica i potomci „homogene” cjeline, stvarajući jednu novu zajedničku cjelinu, ovog puta obogaćenu novim-starim običajima i vrijednostima. Oni tada žive misao Maloufa koji u svojoj knjizi Ubilački identitet tvrdi „da nisi ono što jesi, nego da postaješ ono što jesi”, kraće rečeno, postajati umjesto postojati. Malouf tako zaključuje da „mi danas više zajedničkog imamo s našim susjedom, našim sugrađaninom nego li sa našim djedovima”.