Mladi BiH u getu

Nakon ratnih godina kroz koje je prošla, Bosna i Hercegovina je ipak dočekala dugo očekivani mir. Mir se definiše kao normalno i uobičajeno, ustaljeno funkcioniranje državnog i javnog poretka, stanje javne i privatne sigurnosti građana i javnog reda u kojem se oružje ne koristi za masovno uništenje ni vojna sila u borbene svrhe. Period koji je nastupio famoznim Dejtonskim sporazumom, može se definisati samo onom najjednostavnijom definicijom: završetak rata ili agresije.

O posljeratnom periodu u BiH najčešće govorimo kao o periodu tranzicije tokom koje je postojeći sistem trebalo zamijeniti novim, pokvareno popraviti, pa onda krenuti naprijed. Tranzicija ne predstavlja samo proces radikalnih promjena u ekonomiji i samom sistemu države već duboko zadire i u društvene odnose i strukture, društvenu svijest i društvene vrijednosti. Tranzicija zapravo predstavlja složeni proces čiji se krajnji ishodi ne mogu jasno definisati, ali ni predvidjeti svi sekundarni efekti: „Cijeli niz paralelnih procesa, karakterističan za zemlje u tranziciji, koji na direktan ili indirektan način imaju ogroman utjecaj na život djece, nije mimoišao niti Bosnu i Hercegovinu. Prilagođavanje uslovima tržišne ekonomije, praćeno reformskim procesima u oblasti vladavine prava, uz reformu socijalnog sektora kao i neujednačen razvoj civilnog sektora, stvara situaciju u kojoj društvo ne može pružiti adekvatnu brigu o djeci”. (Strategija protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini 2006.-2010.)

Tako je tranzicijski period s kojim se Bosna i Hercegovina suočila po okončanju rata izrodio patologiju vrijednosnih sistema. Etnička i vjerska isključivost, koje društvom dominiraju još od devedesetih, ne samo da su reprodukovale same sebe već su izrodile i druge oblike isključivosti, a iz političke sfere su se, poput kakve infekcije, proširile u sve pore društva. Govor mržnje, nasilje i netolerancija postali su tako i glavni generator „getoizacije” sarajevske mladeži.

Socijalna izolacija mladih kao posljedica tranzicije

Podijeljenost i zatvorenost nastala u ratnom periodu projicirala se i na post-konfliktni period. Loša ekonomska situacija, visoka stopa nezaposlenosti, kao i migracije stanovništva, kreirali su jednu novu sredinu koja predstavlja plodno tlo za socijalnu izolaciju tj. „getoizaciju”.

Kada kažemo „getoizacija” u ovom kontekstu mislimo na socijalnu izolaciju mladih, obično u lokalne sredine, gdje se mladi „povlače” u socijalnu izolaciju uglavnom na osnovu vlastitog (često lošijeg) ekonomskog položaja i u skladu sa vlastitim sistemom vrijednosti koji se doživljava kao jedini ispravan i prihvatljiv.

Fenomen „getoizacije” pogoduje razvoju različitih oblika isključivosti i nerijetko vodi ka društveno neprihvatljivom ponašanju koje, prema Strategiji protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini 2006.-2010, obuhvata preddelinkventno i delinkventno ponašanje: „Ekonomski i demografski faktori i promjena sistema vrijednosti, te sve veće aspiracije ka materijalnim vrijednostima, i promijenjena tradicionalna uloga porodice, povećavaju rizik po zdravlje djece i njihovo socijalno ponašanje.”

Sve negativnosti koje je izrodio tranzicijski proces a koje su onemogućile i adekvatnu brigu o djeci, omogućile su, međutim, da socijalno ponašanje djece kreiraju i medijski sadržaji koji najčešće nisu primjerene informativno-edukativne prirode. Prema izvještaju koji je nastao kao rezultat istraživanja o nasilju među djecom, a koje su provele organizacije Zdravo da ste iz Banjaluke i Save the Children UK u Bosni i Hercegovini, stalna prisutnost scena nasilja u okruženju, na televiziji i u drugim medijima, čini da djeca postaju sve tolerantnija na razne, pa čak i ekstremne, oblike društveno neprihvatljivog ponašanja.

Walter Hallstein, radikalni teoretičar socijalnog rada, smatra da „uzroke kriminala, pa tako i maloljetničke delinkvencije, treba tražiti u deficitarnim uslovima socijalizacije koji proističu iz socio-ekonomskih osobina društva i deprivilegovanog položaja ljudi, a prije svega radničkih i nižih slojeva. On daje primjer djece beskućnika, gdje ekonomska bijeda proizvodi narušenu porodičnu klimu, destruktivnu atmosferu geta i socijalnu izolaciju. Prema njegovom mišljenju, u takvim okolnostima djeca nemaju nikakve šanse za socijalizaciju nego samo za neki oblik desocijalizacije. Ova djeca, kada postanu odrasli ljudi prinuđeni su da propadnu, kao i njihovi roditelji, i da reprodukuju bijedu iz koje su potekli, prenoseći je na slijedeću generaciju”. (Jugović, Brkić, Simeunović-Patić, 2008:450)

Živjeti isključivost

Bosanskohercegovačka društvena realnost, utemeljena na isključivosti i oblikovana boljkama tranzicije, doprinijela je kreiranju vrijednosnog sistema u kojem se nepoštivanje drugog i drugačijeg i neprihvatanje društvenih normi i pravila doživljavaju kao apsolutno pozitivne vrijednosti. Baš kao kakav zli duh iz boce, iz političke i institucionalne sfere išunjao se duh isključivosti i zahvatio i mlade, tako da se isključivost kao infekcija proširila iz nacionalnih i vjerskih skupina  i na druge grupacije.

Mladi ljudi, budući građani, zatvoreni u svoju palanku, ne poznaju pojam tolerancije, drugačije seksualne orijentacije ili pojam ravnopravnosti spolova.  U fenomenu „getoizacije” tako se jasno naziru konture Konstantinovićeve palanke u odnosu prama pojedincu. Kao i u slučaju njegove palanke, i ovdje je pojedinac „izvrgnut na milost i nemilost duhu uopštavanja i podsmeha svemu što je izrazito pojedinačno, sa beskrajnom mržnjom svake različitosti. U težnji ka jedno-obraznosti, greška se ne priznaje, između greške i greha nema razlike - tu pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svega pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasio se tako od sudbine njenog objekta”.  (Konstantinović 2004:18)

Živeći u skladu sa sopstvenim uvjerenjima, koja su kao takva za nju jedina ispravna, „getoizirana” mladež često ne promišlja opšte društvene probleme, ne izlaže se bilo kakvim vanjskim kulturnim utjecajima i najčešće nije zainteresovana za bilo kakve aktivnosti koje se odvijaju izvan domena njihovog geta. U ovakvim sredinama nisi podoban ukoliko je tvoja seksualna orijentacija homoseksualna. Ukoliko si muškog spola a nekim slučajem si umjetnički nadaren, po automatizmu si etiketiran kao inferiorni „peder”. Ukoliko si osoba ženskog spola, podrazumijeva se da ne možeš biti u istoj ravni sa „muškarcem”. Homofobija, nasilje i diskriminacija, govor mržnje i zločini počinjeni iz mržnje, vode ka sve izraženijoj ranjivosti, marginalizaciji i društvenoj isključivosti drugih i drugačijih koji su, kao takvi, nepodobni.

Svi su napori u ovim sredinama usmjereni ka izgradnji identiteta „junaka naselja” koji se temelji na sticanju koristi na nelegalan način, ugrožavanju sigurnosti drugih zarad jačanja vlastitog autoriteta, a opet shodno vlastitim iskrivljenim uvjerenjima. Identitet „junaka naselja” sa sobom nosi sve negativnosti na osnovu kojih će se, ako su bile ugrađene u vrijednosni sistem mlade osobe, kroz izvjesno vrijeme formirati identitet ”zrele” ličnosti.

Možda se profil tog novog 'junaka naselja' najbolje može ocrtati kroz paralelu s filmom beogradskog režisera Srđana Dragojevića Rane (1998.). Film je zasnovan na istinitom događaju, a prati sudbinu dvojice dječaka. Njihovo djetinjstvo je oblikovano blizinom rata i kriminalizacijom cjelokupnog društva, čijom kombinacijom se stvara sasvim novi sistem vrijednosti. Idoli glavnih junaka u ovom filmu poznati su beogradski kriminalci, a njihove vrijednosti predstavljaju model po kojem su definisane vrijednosti mladih u izolovanim sredinama.

Kreiranjem ovakvih vrijednosnih sistema unutar zatvorenog kruga koji ne dopušta prodor novih vrijednosti, stvara se sredina koja mladima uskraćuje njihova osnovna prava poput prava na obrazovanje, prava na slobodu kretanja, pa nerijetko i prava na život.

Neki novi klinci, neke nove društvene anomalije

”Umotano u celofan, pod okriljem mladalačkih gluposti, ne želimo, ne vidimo, ili svjesno nećemo da priznamo da zaista imamo na pomolu veliku krizu mladosti, koja imenom i prezimenom zaista jeste VRŠNJAČKO NASILJE.”

Predstavnik Službe za socijalnu i dječiju zaštitu (Save the Children UK, 2007.)

Kao direktna posljedica tranzicionih promjena kroz koje prolazi Bosna i Hercegovina, a koje su bile jedan od faktora pojave fenomena „getoizacije”, javlja se i nasilje među djecom i mladima. Prema članu 19.  Konvencije UN o pravima djeteta, pod nasiljem se podrazumijevaju sve forme fizičkog ili psihičkog povređivanja ili zlostavljanja, zanemarivanja, maltretiranja ili eksploatisanja, uključujući i seksualno zlostavljanje.

Oblici nasilnog ponašanja podijeljeni su u tri grupe. „Prvu grupu čine psihološki oblici nasilnog ponašanja (ruganje, ismijavanje, potcjenjivanje, nazivanje pogrdnim imenima, dobacivanje, kritikovanje, naređivanje, vrijeđanje, prijetnje, ignorisanje, ogovaranje, prijeteći pogledi i (neželjeno-op.ur.) praćenje), drugu grupu čine oblici fizičkog nasilja (oštećenje ličnih stvari, iznuđivanje novca, otimanje stvari, udaranje, guranje, čupanje, pljuvanje, zabrana prolaska i guranje), a treću grupu oblici seksualnog nasilja (pipanje i silovanje)”. (Save the Children UK, 2007.)

S obzirom na princip isključivosti drugog i drugačijeg, koji se nalazi na samom vrhu ljestvice vrijednosnih sistema „getoizirane” mladeži, te nasilja shvaćenog kao komunikacijski kod, u zatvorenom krugu su prisutni svi oblici nasilja. Tačnije, pri izgradnji identiteta „junaka naselja” pribjegava se upotrebi svih oblika nasilja.

Ne samo da na žrtvama nasilja ovo ostavlja teške posljedice, već i za djecu koja ispoljavaju oblike nasilnog ponašanja prema svojim vršnjacima postoji veći rizik od sukoba sa zakonom.  (Save the Children UK, 2007.) Tako fenomen „getoizacije” svakodnevno korozivno djeluje i na sigurnosni sistem, kao vidljive posljedice ostavljajući povećan stepen kriminaliteta koji se u velikoj mjeri odnosi na maloljetnike. 

Očito je potrebno da i društvo i država ulože izuzetan napor da bi se oduprlo posljedicama getoizacije: nasilju među vršnjacima, maloljetničkoj delinkvenciji, svim oblicima isključivosti. Ali to svakako predstavlja veliki izazov, s obzirom na mehanizme koje Bosna i Hercegovina (ne) posjeduje ili čije je funkcionisanje u najmanju ruku upitno (Strategija protiv maloljetničkog prestupništva, Krivični zakon FBiH i sl.).

Postojećim uvjerenjima mladih neophodno je ponuditi alternativu, ali takvu koja bi mlade primjereno motivirala. Ali dio problema socijalne isključenosti mladih predstavlja već i sam obrazovni sistem, prema zaključcima finalnog izvještaja pripremljenog 2008. godine za potrebe izrade omladinske politike Bosne i Hercegovine, u okviru partnerske saradnje Komisije za koordinaciju pitanja mladih pri Vijeću Ministara BiH, Ministarstva civilnih poslova BiH i Projekta za podršku i razvoj omladinskih struktura u BiH Njemačkog društva za tehničku saradnju (GTZ). U BiH svaka četvrta osoba prerano napušta obrazovni proces, što je daleko iznad prosjeka većine evropskih zemalja. Finansijski problemi glavni su razlog za prekidanje školovanja, a samo 7% učenika i studenata za školovanje prima neki oblik stipendije koja u većini slučajeva iznosi 100 KM a nikada ne prelazi 200 KM. Posjedovanje formalnih kvalifikacija slabog formalnog obrazovanja, odnosno njihovo neposjedovanje, dovodi do socijalnog isključenja i siromaštva mladih što, uz sve druge prateće rizike ovih problema, zatvara krug nerazvijenosti zajednice.

Nezaposlenost, koja među problemima s kojima se suočavaju mladi u BiH zauzima čelnu poziciju, uzrok je mnogih socijalnih problema. Izuzetno zabrinjava i nedostatak podrške kroz rad s mladima, savjetovanje i informisanje, kao i nizak nivo mobilnosti mladih, te zapostavljane mladih talenata u kulturi i sportu.

Ovakav nemar države prema mladima, još dugo će mladima predstavljati validan izgovor za prihvatanje pravila i načina života geta, jer kad u ponudi nema ništa bolje, uzimaš ono što ti se nudi u blizini i lako je dostupno.

Tako će neke nove Rane uticati na kreiranje vrijednosnih sistema nekih novih generacija koje će svoj životni stil i dalje temeljiti ne samo na nacionalnom i etničkom, već i na kulturnom i svakom drugom obliku isključivosti, pa i na nasilju. Mladi će i dalje tapkati u mjestu, osuđeni na degradaciju, te bez preispitivanja normi i granica svoje palanke prihvatati ono što im sredina nudi. Drugi i drugačiji bit će oni koji žive u drugom naselju, drugom gradu, oni koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju, drugačije afinitete i sklonosti. Mladi će na vlastitu isključenost i dalje reagovati isključivošću, a država definisana isključivošću ne uviđa da taj začarani krug predstavlja ozbiljan problem pri uspostavi demokratskog sistema koji podrazumijeva poštivanje prava na različitost.

LITERATURA:

Izabrani tim autora (2008.)  ”Mladi trebaju omladinsku politiku!” [Online]Analiza položaja mladih i omladinskog sektora u Bosni i Hercegovini (finalni izvještaj pripremljen za potrebe izrade omladinske politike BiH). Dostupno na: www.mladi.gov.ba

Jugović, A. / Brkić, M. / Simeunović-Patić, B. „Socijalne nejednakosti i siromaštvo kao društveni kontekst kriminala”. Godišnjak, (2008.) Beograd: Fakultet političkih nauka.

Konstatinović, R. (2004.) Filosofija palanke, Beograd: Otkrovenje.

Save the Children UK (2007.) „Nasilje među djecom” (izveštaj o istraživanju).

„Strategija protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini (2006-2010)”. (2006.) Ministarstvo BiH za ljudska prava i izbjeglice.