Etika u obrazovanju

Obrazovanje je slika društva. Ako tražimo suštinski problem jednog društva, kakvo je na primjer ono u Bosni i Hercegovini, treba ga potražiti i u obrazovanju, tj. sistemu obrazovanja. Obrazovanje u BiH  se suočava sa dva velika izazova: sa visokim stepenom decentralizacije i fragmentacije obrazovnih politika, te sa nepovezanošću sistema obrazovanja i tržišta rada. O prvom od ovih izazova dosta se pisalo i to ne samo u vezi s obrazovanjem, a većina autora se slaže da je korijen problema van obrazovne sfere, ugrađen u same temelje države, tako da se ni ne može rješavati reformom obrazovnog sistema. Drugi problem pak proizlazi iz društvene tranzicije BiH i najjednostavnije se može opisati kao sukob „starih navika i novih pravila”.

Skica za portet obrazovanja u BiH

Smisao obrazovanja, u kojem god sistemu obrazovanja da se ostvaruje, uvijek je isti: pojedinca učiniti sposobnim za samostalan lični i normalan socijalni život, osposobiti ga za samostalno djelovanje i učiniti ga/ju društveno korisnim članom zajednice. Ali, kao i svako važno područje društvenog života, i obrazovanje je slika društva i ono što se u sistemu obrazovanja dešava dosta govori o tom društvu.

Kada je riječ o bosanskohercegovačkom društvu, općepoznata činjenica je tranzicijsko kretanje tog društva od socijalističkog ka liberalno-demokratskom, savremenom evropskom društvu. Mnoštvo reformi koje se poduzimaju u toku tog procesa, u privrednom, političkom, pravnom i drugim sektorima, nisu zaobišle ni sektor obrazovanja. Veća pažnja posvećena predškolskom odgoju i obrazovanju[1]; obrazovni sistem u posljednjih 15 godina obilježili su uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, razne reforme u srednjoškolskom obrazovanju (obaveznost, demokratičnost, modularnost nastavnog plana i programa u Republici Srpskoj) te bolonjska reforma visokog obrazovanja. Potpuno sprovođenje tih reformi predstavlja izazov za Bosnu i Hercegovinu, naročito kad je riječ o usvajanju državnog kvalifikacijskog okvira, vrednovanju i promociji neformalnog obrazovanja i radu na uvođenju cjeloživotnog učenja[2].

No sve ove reforme se odvijaju u sasvim izmijenjenom društvenom kontekstu. Novi društveni (ekonomski, politički, pravni...) demokratsko-kapitalistički poredak zasnovan je na drugačijoj logici i načelima od onih koje je imao onaj prijašnji, socijalistički, ali čini se da su načela na kojima se treba ostvariti jedno stabilno i prosperitetno društvo  pogrešno shvaćena, što znači da je u tranzicijskom procesu nešto pošlo po zlu. Izgleda da se novo načelo individualizma u BiH shvaća kao egoizam, dok je staro načelo solidarizma shvaćeno ne kao međuzavisnost, kao što je to prije bilo, već kao ovisnost. Ovaj sukob zapravo pogrešno shvaćenih načela posebno je vidljiv na nivou visokog obrazovanja u BiH.

„Stare navike i nova pravila”

Obrazovanje je u novom društvenom poretku, pored postojećih pritisaka na lično osposobljavanje za socijalni i društveno korisni život, izloženo još jednoj vrsti pritiska – u pitanju je pritisak tržišta rada na pojedinca. Ovo, jedno od „novih pravila” od pojedinca zahtijeva što viši nivo izobrazbe i kvalifikacija ukoliko on/a želi da prođe dobro na tržištu rada. S druge strane, „stara navika”, ostavština prošlog  – socijalističkog – vremena, u mentalitetu ovdašnjeg stanovništva, i starijeg i mlađeg[3], obrazovanje shvata kao pravo, odnosno društveni resurs koji se može neograničeno trošiti i koji je, kao što je to bilo i zdravstvo, dostupno svima. A na šta se prirodno nadovezuje rad, odnosno zaposlenje po završetku obrazovanja. Zapravo, rad se prije shvaćao više kao obaveza nego kao pravo[4] dok danas osiguranje zaposlenja zavisi od uslova tržišne utakmice.

Iako su nova ograničenja u pogledu rada i dostupnosti rada praćena (odgovarajućim?)  zaokretom u mentalitetu, čini se da se obrazovanje i dalje smatra društvenim resursom kao sredstvom kojim se održava ovisnost od društva, a ne kao sredstvo za bolji prolaz u tržišnoj utakmici. Dok se novi sistem pravila temelji na principu individualnosti koji ističe: „osloni se na sebe”, još uvijek je u svijesti ljudi živ princip solidarnosti koji ističe: „osloni se na druge”. Princip solidarnosti socijalističkog društva funkcionirao je jer je uzajamna ovisnost bila društvena obaveza, i na tom principu se temeljio i odgojno-obrazovni sistem. Istovremeno je dostupnost obrazovanja kao resursa značila i manjak obaveznosti (kad je riječ o srednjoškolskom a pogotovo visokom obrazovanju) jer je u socijalističkom društvu rad imao značajniju ulogu. Uskostručnost obrazovanja odgovorala je ondašnjim prilikama koje su, sa takvim obrazovanjem, osiguravale odgovarajuće dugotrajno zaposlenje. Takvom društvu odgovorala je, dakle, socijalistička etika solidarnosti. S druge strane, nove okolnosti zahtijevaju što viši nivo izobrazbe i sve veću fleksibilnost pojedinca u savladavanju novih vještina i sticanju novih znanja, a takvom društvu odgovara individualistička etika liberalnog kapitalizma.

Tako imamo situaciju u kojoj prevladavaju stare navike a potpuno nova pravila igre, tj. došlo je ne samo do suprotstavljanja te dvije etike, nego i sasvim pogrešnog shvaćanja načela na kojima se temelje. Sada solidarnost ne znači obavezu rada i međuovisnost već samo ovisnost o drugima, dok individualizam, umjesto da znači slobodan razvitak sposobnosti i osobnosti pojedinca koji će doprinijeti svojoj zajednici (standardno poimanje pojma), znači egoizam i brigu za svoje uske interese. Razlog ovakvom stanju je taj što je iz oba načela praktičke etike (solidarnosti i individualnosti) izbačeno moralno načelo odgovornosti. Takvu etiku[5] možemo nazvati etikom neodgovornosti. Ta etika jeste  anti-socijalna: ona se zasniva na isključivoj posvećenosti ekonomskim vrijednostima, što dovodi do toga da se ljudi usredsređuju isključivo na vlastiti interes i zanemaruju interese i potrebe drugoga; zbog toga se vrijednosti povjerenja i temeljne solidarnosti, koje su bitne za socijalnu koheziju, potpuno zanemaruju[6]. Takva etika uopšte ne odgovara ciljevima savremenih demokratskih društava koja svoje građane integriraju putem solidarnosti a ne represije. Ona možda odgovara političkim elitama jer se na osnovu nje ne mogu osnažiti ni građani ni društvo.

Takvoj etici odgovara i politika kupovine socijalnog mira – politika kojom se ne može prikriti činjenica da se ovakvom strategijom problem ne može riješiti dugoročno, već se samo može odgoditi neizbježni kolaps sistema (u konkretnom slučaju, sistema socijalne sigurnosti u BiH). Etika neodgovornosti ima i svoju individualnu i svoju javnu dimenziju. U prvom slučaju se radi o tome da sami pojedinci zanemaruju interese i potrebe drugih, a u drugom o tome da vlast u potpunosti marginalizira dugoročni interes društva  – u oba slučaja rezultat je isti – nemogućnost ostvarenja stabilnog društva i socijalne kohezije.

Etika neodgovornosti i (visoko) obrazovanje

Ovaj problem je najvidljiviji na nivou visokog obrazovanja. Trend u posljednih deset godina jeste umnožavanje broja visokoškolskih ustanova, naročito univerziteta/fakulteta, kao i broja programa i broja studenata[7]. Sistemski, visoko obrazovanje u BiH nailazi na poteškoće koje obezvrjeđuju njegove ciljeve, a oni se ogledaju u činjenici nepostojeće ili neadekvatne politike visokog obrazovanja u smislu: a) upisnih politika i b) povezanosti sa tržištem rada.

Povezanost ova dva problema rezultira hiperinflacijom kadrova koji potom teško prolaze na tržištu rada. Ti kadrovi su najviše sa tzv. 'fakulteta neproizvodnih struka' što pokazuju podaci iz 2009. godine o broju nezaposlenih sa VSS, u Federaciji[8] (skoro 1.600 studenata filozofskih fakulteta, 1.500 ekonomskih, 1.300 pravnih i 1.000 političkih nauka). Da li se na ovaj način mogu ispuniti ciljevi visokog obrazovanja, odnosno koliko je ovakav sistem obrazovanja adekvatan da ustanovi, razvije, štiti i prenosi znanje i sposobnosti kroz nastavu i naučnoistraživački rad, i time doprinese razvoju sposobnosti pojedinaca i društva, te da građanima pruži mogućnost da cijelog života uživaju koristi visokog obrazovanja[9]?

Ovaj sistemski problem sektora obrazovanja nije bez političke dimenzije – što ukazuje na to da je obrazovna politika vođena etikom neodgovornosti. To sugerišu i dokumenti Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke FBiH: „Mada su neki univerziteti za akademsku 2007/2008. godinu kantonalnim vladama prezentirali analizu stanja nezaposlenosti VSS kadrova, i u skladu sa njom predložili smanjeni plan upisa kako se ne bi nastavljao trend obrazovanja kadrova kod kojih je utvrđena hiperprodukcija, vlade nisu prihvatile taj prijedlog i povećale su upisne kvote, pozivajući se na socijalnu dimenziju ovog problema”[10]. Ovo je očiti primjer etike neodgovornosti: navodnim socijalnim djelovanjem (u konkretnom slučaju, obrazovnom politikom kao socijalnom) konačno se ostvaruju anti-socijalni rezultati!

Koga onda više čudi što se visokoškolske ustanove nazivaju socijalnim ustanovama, i to ne samo one javne, već i privatne? I privatni univerziteti imaju funkciju da: a) obezbijede privilegovani studentski status i b) izdaju papir s kojim pojedinac na tržištu rada vrijedi više nego bez tog papira, te na isti način kao i javni univerziteti sudjeluju u kupovini socijalnog mira. Ne treba zavaravati visoka cijena usluga koju naplaćuju privatni univerziteti. Socijalni sistem u BiH – čiji je, evidentno, i obrazovanje neodvojivi dio –svakako je skup: u prilikama gdje vrijede nova pravila, stare navike ne prolaze bez visoke naplate. Visoka cijena obrazovnih usluga važi i za javne univerzitete. Kako se vidi iz Izvještaja nezavisne procjene o bolonjskom procesu u Evropi[11], Bosna i Hercegovina spada u red onih zemalja u kojima je iznos školarine visok a ulaganje u visoko obrazovanje nisko. Te zemlje su: Albanija, Armenija, Azerbejdžan, Bugarska i Hrvatska. Njih karakterizira i niska financijska pomoć studentima. BiH bilježi indeks od -6 ostvarenja finansijske pomoći i od nje slabije stoje samo Albanija, Armenija i Azerbejdžan. Iz istog izvora vrijedi navesti još jedan podatak. Naime, na skali pružanja usluga savjetovanja za studente (savjetovališta za izbor karijere, za obrazovanje, za psihološku i drugu pomoć) – Bosna i Hercegovina zauzima predzadnje mjesto, a da se naslutiti da nije zadnja samo zahvaljujući postojanju nekog procenta savjetovanja za studente sa poteškoćama u razvoju!

Ali za ovakvo stanje nije odgovorna samo politika. Dio odgovornosti leži na porodici. Ona ne samo da je kanalizator pritiska koji dolazi od tržišta rada, već i stvara uvjete za kulturu socijalne ovisnosti. U krugu porodice se tako vrši pritisak na pojedinca od koga se zahtijeva upis na onaj fakultet čija je struka najprofitabilnija, što rezultira time da samo u Federaciji BiH imamo oko 3.000 registrovanih nezaposlenih diplomiranih ekonomista i pravnika, a i dalje imamo situaciju u kojoj se ne upisuju oni fakulteti koji garantuju sigurno zaposlenje[12].

S druge strane, studentski status nekog člana porodice je, i pored toga što je za porodični budžet finansijski teret, i jedna vrsta društvenog statusa – zbog shvatanja da diploma donosi i ugled. Studentski status znači privremeno oslobađanje od pritiska zapošljavanja i nastavak ovisnosti a, naravno nije isključeno ni uživanje drugih socijalnih privilegija koje donosi studentski status. Problem je u shvatanju studentskog statusa, a tako i visokog obrazovanja, kao jedne od mjera socijalne zaštite. To stvara kulturu ovisnosti koja generira nekvalitetnost visokog obrazovanja a isto se može uočiti i na drugim nivoima obrazovanja[13].

Ista logika djelovanja etike neodgovornosti otkriva se kada je akter porodica, kao i onda kada je akter politika: angažman u 'socijalnoj dimenziji' jednostavno ima loše dugoročne efekte. Jednostavno, sistem obrazovanja zakazuje jer u njega nije ugrađena etika odgovornosti već etika neodgovornosti.

Etika neodgovornosti je tako u sistemu visokog obrazovanja dvojako prisutna: sistemsko-politički i individualno/socijalno-psihološki. Na bazi takve praktične etike razvijati sistem (visokog) obrazovanja poduhvat je unaprijed osuđen na neuspjeh. Tu etiku treba promijeniti i tek takvom promjenom će se stvarno udariti temelj na kojem, normativno, počiva naš sistem visokog obrazovanja – kako stoji u zakonu, sistem počiva na „interakciji s društvenom zajednicom i obavezi univerziteta da razviju društvenu odgovornost studenata i drugih članova akademske zajednice”[14].

Ako bi se pojedinci, od malih nogu, odgajali i obrazovali na principu lične i društvene odgovornosti rezultati bi bili drugačiji. Ako bi najprije svoje obrazovanje, a zatim i rad, i porodični i politički i društveni život, shvatili kao odgovornost onda bi se, u prvom redu, povećao kvalitet obrazovanja samim zalaganjem učenika/studenata. Zatim bi se  eliminirao postojeći porodični pritisak na pojedinca za upis na fakultet jer bi to pojedinac shvatio ne kao priliku da nastavi ovisnost, nego kao priliku da se obrazuje za samostalan i neovisan život. Ako bi se obrazovanje temeljilo na shvatanju da pojedinac svojim trudom i zalaganjem sam doprinosi svom ličnom razvitku i samostalnosti, povećao bi se i kvalitet visokog obrazovanja. Ta etika bi bila polazište za dalja sistemska rješenja koja bi uspješno okončala proces započetih reformi i ustrojila ga racionalno: adekvatnom obrazovnom politikom sa racionalnim upisnim politikama i praćenjem potreba tržišta rada (dobrom komunikacijom između sistema obrazovanja i tržišta rada).

Ovakvo obrazovanje možda odgovara stanju našeg društva na ovoj tački tranzicije. No, naše društvo mora doći u sljedeću tačku, što znači da mora promijeniti neke od svojih postavki, a jedna od njih je u sferi mentaliteta – iz koje izvire sukob starih navika sa novim pravilima. Potrebno je usvojiti nove navike. Predlažemo da to budu navike koje će počivati na odgovornosti. I to ne samo apstraktno shvaćenoj odgovornosti svakog za svoje postupke – već o socijalnoj odgovornosti sviju za svakoga i obratno: novoj etici socijalne odgovornosti.

Ka novoj etici socijalne odgovornosti[15]

Da bi BiH zaista postala suvremeno društvo koje prihvaća evropske vrijednosti koje se smatraju općeprihvaćenim, univerzalnim vrijednostima demokratskog društva[16], mora prihvatiti i cilj čijem ostvarenju teže sva moderna evropska društva – socijalnu koheziju. Revidirana strategija socijalne kohezije Vijeća Evrope iz 2004. godine[17] izražava taj cilj a u jednom dijelu ističe i novu etiku socijalne odgovornosti kao princip na osnovu kojeg se treba graditi socijalno kohezivno društvo, a društvo je „kohezivno kada svi njegovi članovi prihvate uzajamnu odgovornost” (čl. 32). „Socijalna kohezija podrazumijeva sposobnost društva da osigura dobrobit svim svojim članovima, da minimalizira nejednakost i izbjegne polarizacije” (čl. 1 i 11). Ona označava ideal kojem treba težiti, prije svega (čl. 3), a funkcija joj je razvoj solidarnosti „koja će na najnižu razinu svesti socijalnu isključenost” (čl. 4).

Nova etika socijalne odgovornosti, prema tekstu Revidirane strategije, znači da „[s]vatko treba odigrati svoju ulogu u razvijanju smisla za uzajamnu odgovornost i međuovisnost, koje su nužne za socijalnu koheziju. Stoga je potrebno da organizacije civilnog društva, obrazovni sustav i roditelji razvijaju i primjenjuju novi tip aktivnog građanstva. Odgajajući djecu, roditelji im trebaju usaditi smisao za socijalnu odgovornost i u tome svjedočiti u samoj obitelji” (čl. 33). Porodica/obitelj je, dakle, prepoznata kao polazno mjesto usvajanja nove etike i to najviše kroz mogućnosti odgojnog djelovanja. U BiH, to bi značilo da prvo porodice moraju preduzeti odgovornost za odgoj koji počiva na usvajanju principa odgovornosti – a to će biti teško ukoliko vlastitim primjerima budu pokazivali drugačije. Stare navike se moraju početi mijenjati upravo u krugu porodice,  što mora početi od samih roditelja.

U daljem toku tranzicije BiH mora usvojiti takve politike koji će biti društvene, u smislu stvaranja društvene kohezije. Te politike moraju počivati na etici odgovornosti i razvijati novu etiku socijalne odgovornosti, kako u porodicama, tako i u drugim društvenim akterima. Ukoliko BiH želi da izbjegne scenarij propasti društva zbog novog ekonomskog ustrojstva koji istovremeno prate društveno dezintegrirajuće politike, a želi ostvariti kohezivno društvo – ne smije dozvoliti takvim politikama – koje su  ponajprije vezane za reforme u oblastima u kojima se sprovode – da potkopaju društvenu solidarnost. Upravo je to i smisao nove etike socijalne odgovornosti: „Radi se o tome da se iznova dade smisao društvu, pripadanju i angažmanu kako bi se bolje ostvarili zajednički socijalni ciljevi. To nikada nije bilo lako u kulturi koja veliku važnost pridaje osobnom postignuću i u kojem ekonomske i potrošačke vrijednosti, široko propagirane u medijima, tendiraju potkopati širu solidarnost” (čl. 34).

Sa projektom nove etike socijalne odgovornosti treba započeti u porodici – preko odgoja – a zatim nastaviti rad na njenom usvajanju kroz obrazovanje, i to na svim nivoima, a njene efekte pratiti na nivou visokog obrazovanja. Ne treba zaboraviti ni segment političkog djelovanja, tj. odgovornost političkih elita i vlastodržaca u provođenju ovog projekta. Kupovina socijalnog mira je odlika etike neodgovornosti i taj se cilj mora zamijeniti ciljem održanja društva. Ako ovo znači ustrojiti obrazovne politike na racionalnoj bazi, odnosno prilagoditi upisne politike potrebama tržišta rada – za početak, onda to treba i učiniti. I socijalni osnov obrazovnih politika i sama socijalna politika u BiH u budućnosti moraju počivati na novoj etici socijalne odgovornosti. Olakšavajuća okolnost za BiH je što već ima svježe iskustvo solidarnosti iz perioda socijalizma. Ono što se izgubilo u posljednih 20 godina je odgovornost a solidarnost bez odgovornosti – i to uzajamne odgovornosti svih članova društva – jeste društvena ovisnost u kombinaciji sa  egoizmom – što počiva na neodgovornosti, kako to, uostalom, pokazuje trenutno iskustvo BiH.

LITERATURA

Branković, N. i Pisker, L. (2010.) „Analiza politika u oblasti obrazovanja sa ciljem njihovog usklađivanja sa zahtjevima tržišta rada i smanjenja nezaposlenosti”.    Dostupno na: http://www.acips.ba/bos/uploads/dokumenti/Finalni%20dokument%20-%20Obrazovanje.pdf (Pristupljeno 17.01.2011.).

Đurić, M, (1987). Sociologija Maksa Vebera. Zagreb: Naprijed.

Puljiz, V. (1994). Socijalna politika postsocijalističkih zemalja. Revija socijalne politike (godina I, broj I: 83-90). Zagreb: Pravni fakultet.

(2010.) “Focus on Higher Education in Europe 2010: The Impact of the Bologna Process”, Dostupno na:   http://www.ond.vlaanderen.be/hogeronderwijs/bologna/2010_conference/documents/FOCUS_HE_2010_EN.pdf (Pristupljeno 17.01.2011.).

„Informacija o provedbi bolonjskog procesa u Federaciji Bosne i Hercegovine”. (2009.) Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke.  Dostupno na: http://www.fmon.gov.ba/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gid=23&Itemid=132     (pristupljeno 17.01.2011.).

„Informacija o upisnoj politici na visokoškolskim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine i usklađivanje sa potrebama tržišta rada”. Ministarstvo obrazovanja i nauke FBIH, Sektor za visoko obrazovanje, nauku i tehnologije, ( 2009.) Mostar. Dostupno na: http://www.fmon.gov.ba/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gid=16&Itemid=131 (pristupljeno 17.01.2011.).

„Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za 2010. godinu”. Dostupno na: http://www.dei.gov.ba/dokumenti/?id=6184 (pristupljeno 17.01.2011.).

„Revidirana strategija socijalne kohezije Vijeća Evrope, 2004.”. Revija socijalne politike, (2004.) Zagreb: god 11, 3-4: 383-394.

“The first decade of working on the European Higher Education Area. The Bologna Process Independent Assessment Volume 1 Detailed assessment report”, (2010). Dostupno na: http://www.ond.vlaanderen.be/hogeronderwijs/bologna/2010_conference/documents/IndependentAssessment_1_DetailedRept.pdf (Pristupljeno 17.01.2011.)

Zakoni:

„Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH”, broj 18/03).

„Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH”, broj 88/07).

„Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH”, broj 59/07).