Društveno konstruisanje identiteta duševno oboljelih

„Najgore što čovjek može da učini s riječima jeste da im se preda.”

                                                                                                              George O'Neil

Mnogi naši identiteti su društveno konstruisani, na osnovu unaprijed utvrđenih stavova, vrijednosti, čak predrasuda, nerijetko u odsustvu podrobnih informacija o predmetu identificiranja. Imamo npr. određene predodžbe o tome da riječ 'majka' znači i podrazumijeva: ženu brižnu, odanu, punu ljubavi... postoje i utvrđeni kriteriji za 'uspješnost' igranja te uloge.

Međutim, kada društvo konstruiše identitet osobe s invaliditetom, taj identitet redovno podrazumijeva negativne konotacije, što se očituje u kolokvijalnom negativnom etiketiranju   osoba riječima 'bogalj', 'sakat', 'duševni bolesnik', 'šizofreničar' itd. Ove često upotrebljavane negativne etikete ponižavaju osobe s 'invaliditetom', nepravedno ih identificirajući kao nešto sramno ili degradirajuće. Nažalost je ovo samo jedan od primjera stigmatiziranja tih osoba.

Iako se ovaj rad dotiče stigmatizacije osoba s invaliditetom općenito, težište je na stigmatizaciji osoba s problemima duševnog zdravlja, posebno vidljivoj i bolnoj na primjeru djece. U našem društvu se djeca s urođenim mentalnim problemima brižljivo kriju od očiju javnosti, bilo u vlastitim domovima bilo u posebnim institucijama koje se uglavnom nalaze u perifernim i ruralnim krajevima – daleko od 'normalnog' svijeta – gdje djeca s posebnim potrebama ne samo da pohađaju posebne škole, nego i danonoćno borave. Iako, nažalost, ni vladajuće strukture ni nevladin sektor u BiH još uvijek nisu proveli nikakvo empirijsko istraživanje, vjerujemo da su osobe s duševno zdravstvenim problemima posebno stigmatizirane.

Za potrebe ovog članka provedena je anketa s ciljem da se ispita nivo stigmatizacije osoba s duševnom bolešću. U okviru ankete je postavljeno pitanje „Šta pomislite pri spomenu izraza 'osoba s duševno zdravstvenim problemom'”. 50 ispitanika dobne skupine od 20 do 55 godina, oba spola, i iz ruralnih i iz urbanih sredina, različitih profesija (sociologa, pravnika, medicinskih radnika, studenata, inžinjera) davali su odgovore kao 'teško bolesna osoba smještena u specijalizovanu ustanovu' ili 'osoba  zarobljena u svom tijelu', što makar unekoliko ukazuje na razmjere stigmatizacije osoba s mentalnim problemima u Bosni i Hercegovini.

Identiteti konstruisani na predrasudama

Pravila o tome šta je u jednoj sredini normalno, prihvatljivo i poželjno konstruišu društvene grupe. Društvo vrednuje one koji su uspješni, šarmantni, na položaju te, što je u našoj sredini posebno izraženo, one koji dolaze iz dobre kuće i koji se, k svemu tome, savršeno uklapaju i poštuju pravila koje nameće društvo. Kršenje tih pravila doživljava se kao devijacija, zastranjenost, anomalija i deformitet, na šta društvo socijalno reaguje zgražajući se nad  nepoželjnim, izopačenim, nenormalnim, svime što nije „naše”, a oni koji prekrše pravila bivaju označeni kao outsajderi. S ove tačke gledišta, devijacija nije kvalitet čina koji osoba počini, nego posljedica primjene pravila koje formulira 'normalna' većina. Socijalna reakcija (i sankcija) autsajdera tako je jaka da je u mogućnosti da stvori devijantni identitet i status:  „Devijantan je onaj kojem je oznaka uspješno prišivena; devijantno ponašanje je ponašanje koje ljudi označe kao takvo”, kaže Becker. (Becker 1963:8) Općenito, pripisivanje devijantnosti osobama s nekim vidom zdravstvenih poteškoća povezano je s pripisanim a ne zasluženim kršenjem pravila.

Kriteriji za utvrđivanje uspješnosti igranja društveno zadatih uloga svodi se na uspješnost ispunjavanja očekivanja koja postavlja društvo. Tako se 'dobro prilagođenom' osobom s fizičkim oštećenjima ili mentalnom bolešću smatra netko tko ispunjava očekivanja 'normalnih' osoba: da budu hrabri, trpeći, šutljivi i zahvalni kada im se pomogne. Nasuprot tome se takve osobe kritikuju ukoliko djeluju 'kako im se ne priliči', odnosno bivajući uporni, zahtjevni i glasni. Njihov identitet je konstruisan ili kao identitet žrtve ili kao identitet agresivca i nije im dopušteno da budu bilo što drugo. Pojedini izuzeci su hvaljeni za svoju 'izuzetnu hrabrost', što samo potvrđuje 'tragičnu' muku većine. I doista, prema studiju koji je obavio Dratington, 'osobe bez invaliditeta' su one koje žele da proslave herojstvo 'trijumfa nad tragedijom' kad su u pitanju 'osobe s invaliditetom'. (Barnes et al, 2003:2)

Nadalje, ne samo da društvo kao cjelina konstruiše osobni identitet osoba koji se razlikuju od većine, nego to čak čini i stručno osoblje čiji je zadatak da pruža stručnu pomoć osobama s fizičkim oštećenjem ili duševno zdravstvenim problemom. Robert Scott u svojoj knjizi Stvaranje slijepih piše o tome kako institucije odgovorne za obrazovanje i osposobljavanje osoba koje su označene kao slijepe, pokušavaju preurediti osobni identitet svojih klijenata kako bi se taj identitet uskladio s njihovom profesionalnom slikom o slijepim osobama, iako stanju sljepoće nije inherentna  poslušnost, ovisnost o drugima, melanholija, bespomoćnost ili suprotnosti tih osobina. Novi sudionici su bili nagrađivani ukoliko u skladu s očekivanjima osoblja. Hvaljeni su kao 'pronicljivi' kada učine ono što osoblje od njih očekuje, u protivnom su kritikovani da 'blokiraju proces' ili 'pružaju otpor'.  (Robert Scott, 1969.)

No bilo da očekivanja društva ispunjavaju ili ne, osobe koje se od većine razlikuju usljed određenih zdravstvenih problema, većina zbog te njihove različitosti stigmatizira: „Biti viđen kao objekt liječenja priziva slike mnogih pripisanih osobina, kao što su slabost, nemoć, ovisnost, regresivnost, abnormalan izgled i mentalno ne-funkcionisanje.” (Zola, 1993:168)

Stigmatizacija drugačijih                                                                                                                     

Stigma je riječ grčkog porijekla i znači oznaka. Stari Grci su označavali – stigmatizirali – svoje robove žigosanjem. Danas se riječ uglavnom upotrebljava u značenju znaka srama ili sramote i neuklopljenosti, te podrazumijeva odbacivanje onog drugog i drugačijeg, tj. različitog. Stigma je znak koji jednu osobu razlikuje od drugih, označavajući je kao devijantnu, manjkavu, neispravnu i općenito nepoželjnu.

Bitno je objasniti razliku između stigme i predrasuda, jer se ta dva termina vrlo često koriste kao sinonimi. Dok predrasuda može biti i negativna i pozitivna (npr. već navedene predrasude o tome šta bi jedna majka trebala da bude), stigma može biti samo negativna i temelji se  na negativnim predrasudama. Stigma se, kao i ljepota, nalazi prije svega u očima promatrača, a nerijetko se temelji na nepoznavanju i nerazumijevanju onih drugačijih. Stigmatizacija osoba s invaliditetom definira se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje i izbjegavanje osoba upravo zato što imaju neki vid fizičkog oštećenja ili duševno zdravstvenog problema.

Erving Gofman u knjizi Stigma piše o ljudima koji se suočavaju sa društvenom stigmom; o osobama koje bi lahko mogle biti prihvaćene u društvu da ne posjeduju određenu crtu zbog koje ih društvo izdvaja, nazovimo tu crtu neželjenom različitošću, koja doprinosi da tu osobu drugi napuste ili zanemare sve njene ostale karakterisitike.

Razmatrajući vezu između 'društvenih' i 'stvarnih' identiteta, Gofman  ukazuje na značaj koji oznake različitosti imaju za društvenu praksu ophođenja prema 'nenormalnima'. Tako društvene situacije samu stigmu reprodukuju kao socijalni identitet a stigmatizirana osoba identitet koji su konstruisali drugi prihvata kao svoj, smatrajući da zbog nekih svojih karakteristika to i zaslužuje. Susreti između 'normalnih' i 'stigmatiziranih'  odlikuju se neposrednim i nerijetko akutnim tenzijama o čijim nijansama odlučuje i to da li je 'diskreditiranost' uočljiva na prvi pogled ili postoji kao 'mogućnost diskreditacije'. Oni čija stigma nije neposredno vidljiva ili drugima već poznata, dvoje da li da obznane svoje 'nepravilnosti'. Gofman piše o širokom spektru njihovih reakcija: od skrivanja stigme do umanjivanja njenog značaja kako bi se izbjegle neugodnosti i socijalne sankcije. Ovo uključuje česte bolne medicinske procedure da bi se pojedinac učinio 'normalnijim' ili manje uočljivim. Jedina druga opcija jeste da se stigmatizirana osoba sasvim povuče iz društvene interakcije.  (Goffman, 1963:128)

Početkom 60ih godina prošlog vijeka u zemljama zapadne Europe se pojavljuje društvena struja koja se suprostavlja stigmatizaciji osoba s invaliditetom. Posebnu ulogu u svemu tome odigrale su upravo osobe s invaliditetom, pa tako Paul Hunt u svojoj knjizi Stigma: iskušenje invalidnosti (1966b) tvrdi da problem nemoći ne leži u oštećenju funkcije i da se efekat oštećenja ne odražava „na nas individualno nego naš odnos s 'normalnim' ljudima”. (Hunt, 1966a: 146) Postoji oštra linija razdvajanja između društvenog života i interesa 'radno sposobnih' s jedne, i 'osoba s invaliditetom' s druge strane. Potonji su 'odvojeni od običnih' jer oni predstavljaju izravan izazov ustaljenim društvenim vrijednostima: „oni su nesretni, beskorisni, drugačiji, potlačeni i bolesni”. (Ibid:146)

'Nesretni' su jer nisu u mogućnosti da uživaju socijalna i materijalna dobra, mogućnost braka, roditeljstva i svakodnevne socijalne interakcije. Tako 77% ispitanika naše ankete izjavljuje da ne bi podržalo odluku brata/sestre ili drugog člana obitelji da stupi u brak s osobom koja ima duševne zdravstvene probleme, a samo 18% bi bilo spremno da stupi u brak s osobom koja ima takve probleme.

Nadalje, pripisana 'beskorisnost', prema Huntu,  potiče od nedostatka angažiranosti u glavnim ekonomskim aktivnostima i direktno proizlazi iz samog termina invalid i invalidnost, koji su se u mnogim jezicima ustalili kao široko prihvaćeni i jedini postojeći termini za osobe s fizičkim oštećenjima ili duševnim zdravstvenim problemima (iako treba napomenuti da u takvim jezicima 'invalid' nema neminovno negativno značenje, pogotovo gdje se ne poznaje  etimologija riječi. Npr. u engleski dolazi iz francuskog invalide od lat. invalidus u značenjima a) nejak i slab i b) bezvrijedan a značenja se u engleskom jeziku razjednačavaju akcentom – op.ur.). Ideja da osoba s fizičkim oštećenjem i mentalnim problemima pripada 'neispravnom' i 'bezvrijednom' dijelu društva postoji tisućama godina, pa je tako još Aristotel pisao: „Neka bude zakon koji neće dopustiti podizanje deformisanog djeteta.” (Aristotle, 250 p.n.e.).

Usljed 'neuspjeha' da budu kao oni 'normalni' bilo po izgledu ili pak u pogledu kontrole nad vlastitim tijelom i mislima, osobe sa zdravstvenim poteškoćama bivaju izdvojene kao 'drugačije'. Reakcije na 'očitu devijantnost', koje se obično kreću od zaprepašćenja do šoka, stimuliraju najdublje strahove i poteškoće ovakvih osoba, te ih dodatno sprječavaju da sami sebe prihvate takvima kakvi jesu, a druge jednostavno kao 'druge'. (Hunt, 1966a:152) Razina i oblik predrasuda dovodi do toga da su u društvu 'potlačeni' i marginalizirani. U takvim slučajevima osobe s invaliditetom ne učestvuju u izgradnji zajednice, u zapošljavanju, korištenju slobodnog vremena i raznim društvenim interakcijama. Konačno, osoba s invaliditetom sukobljava se s vrijednostima 'sposobnih', pri čemu gotovo isključivo biva percipirana kao 'bolesna, u patnji, oboljela, u bolu.' (Hunt 1966a:155) Ona predstavlja sve ono čega se 'normalni svijet' plaši – 'tragediju, izgubljenost, mrak i sve nepoznato'.

Stigma i 'duševni bolesnik' u BiH

Nalazi naše ankete sugeriraju da se u Bosni i Hercegovini duševna bolest doživljava kao manjkavost, a duševni bolesnici kao nesposobni za ispunjenje svojih društvenih uloga i obaveza: imaju 'djetinje percepcije' o svijetu, 'društveni su problem' i 'teret' za ostatak društva, te su 'opasni i agresivni'. Jedna od ispitanica je izjavila da pri pomenu sintagme „osoba s duševnim zdravstvenim problemima” uglavnom pomisli na „normalnu osobu, ali koja nažalost nije u mogućnosti upravljati svojim postupcima”.

49% ispitanika smatra da djeca s duševno zdravstvenim problemima i intelektualnim poteškoćama trebaju ići u posebnu školu; 71% procenata smatra duševnu bolest jednim vidom osobne tragedije.

Percipirajući osobe s problemima mentalnog zdravlja kao 'objekte milostinje i socijalne zaštite', kao što čini 48% ispitanika, ovim osobama se zapravo oduzima dostojanstvo pojedinca kao ljudskog bića – kao subjekta s dostojanstvom i pravima. Na pitanje „Da li smatrate da se osoba s duševnim zdravstvenim problemima nije  sposobna da se stara sama o sebi, te da odluke umjesto nje/njega trebaju donositi drugi?” čak 78% ispitanika naše ankete odgovora pozitivno, ne priznajući, dakle, autonomiju, volju i sposobnost osoba sa zdravstvenim problemima depresije, anksioznosti, poremećaja u ishrani (bulimija, anoreksija), da same odlučuju o svom životu. Jedno vjerovatno objašnjenje proizlazi iz samog nepoznavanja činjenica o 'duševnoj bolesti' kao bolesti. Tako je 90% ispitanika izjavilo da zna šta znači i podrazumijeva duševna bolest, dok je među njima samo 60% odgovorilo da je depresija duševna bolest. Na pitanje „Da li vas je strah biti u blizini osobe koja boluje od mentalne bolesti” jedan od odgovora je glasio: „Zavisi o čemu se radi. Šizofreničara bi me npr. bilo strah.” Osobama s dijagnozom šizofrenije se tako automatski pripisuje agresivnost, bez poimanja razlike između onih kod kojih je dijagnosticirana šizofrenija s lošom kliničkom slikom i prognozom, i onih kod kojih to nije slučaj.

Konačno, 39% ispitanika je izjavilo da ih je strah biti u blizini osobe koja pati od duševnog zdravstvenog problema, što bi značilo kako bi se ovi ispitanici plašili biti i u društvu osoba s dijagnozom depresije ili anoreksije, na primjer.

Implikacije konstruisanog identiteta i stigmatizacije

Osoba koja boluje od mentalnog zdravstvenog problema vrlo često je obeshrabrena da traži pomoć zbog straha od stigmatizacije, iskustva srama, nepovjerenja, negativnih predrasuda i driskriminacije. Svoju bolest će radije držati u tajnosti, pa čak i u okviru svoje porodice, kako ne bi bila označena kao crna ovca. Prema analizama Svjetske zdravstvene organizacije, jedna će od četiri odrasle osobe a jedno od petero djece u svom životu iskusiti neki duševni zdravstveni problem. Rana i odgovarajuća usluga može biti najbolji način da se izbjegne pogoršanje stanja, međutim mnogi ne traže pomoć kako ne bi bili stigmatizirani kao „osobe bolesnog uma” ili „luđaci”.  

Nadalje, stigma sprječava osobe s duševnim zdravstvenim problemima da dobiju posao ili napreduju na radnom mjesu. Mnogi poslodavci nerado zapošljavaju osobe s duševnim zdravstvenim problemima. Prema rezultatima ankete, čak 43% ispitanika ne bi u svoje preduzeće zaposlili osobu s duševnim zdravstvenim problemima; 78% ne bi angažovali advokata koji pati od duševnog zdravstvenog problema, dok bi 60% promijenilo porodičnog ljekara u slučaju da saznaju da njihov ljekar ima duševnih zdravstvenih problema.

Iako velika većina duševnih oboljenja ne podrazumijeva povećan stepen agresivnosti, prema istraživanju Connecticut Clearinghouse, programu klinike Wheeler, prosječni gledatelj televizije ima  priliku da sedmično na televiziji vidi najmanje tri osobe s duševnom bolešću i većina njih je predstavljena kao nasilna. Tako konstruisana slika uzrokuje strah od ljudi s duševnim bolestima. U skladu s tim i rezultati naše ankete pokazuju da 52% ispitanika svom djetetu ne bi dopustili da ode u posjet drugu ili drugarici iz razreda ukoliko jedno od roditelja tog djeteta ima duševne zdravstvene probleme, iz straha da taj roditelj ne bude nasilan prema njihovom djetetu.

Stigmatizacija najčešće znači diskriminaciju i sprečavanje inkluzije stigmatiziranih osoba. Tako 48% ispitanika smatra da djeca s duševnim zdravstvenim problemima i intelektualnim poteškoćama treba da pohađaju posebne tj. odvojene škole.

Konačno, ono najvažnije, stigma vodi ka neadekvatnom i nefikasnom liječenju. Iako je štetnost prisilnog liječenja dokazana, u Bosni i Hercegovini čak 61% ispitanika smatra da je prisilno liječenje efikasno, a 65% ispitanika su pristalice prisilne hospitalizacije osoba s duševno zdravstvenim problemima. Iako se štetnost elektrokonvulzivnog ili hormonalnog liječenja dokazala kroz brojne studije, po našem su zakonu još uvijek predviđene kao moguće procedure liječenja. (Član 15, Zakon o zaštiti osoba s duševnim poteškoćama Federacije BiH)

Stigmatizacija osoba s problemima mentalnog zdravlja u BiH je rasprostranjena, prihvatljiva i ustaljena u tolikoj mjeri da se o njoj čak ni ne raspravlja ni ne piše, a u društvu općenito obično ni ne spominje. Problematiziranje stigmatizacije, međutim, moglo bi dovesti do preispitivanja dominantnih stavova i obrazaca ponašanja u odnosima s osobama duševno zdravstvenim problemima. Tako je jedan od komentara naših ispitanika glasio: „Zaista me pitanja iz ankete dovode  u situaciju da se zapitam malo o svojim pogledima na osobe sa duševnim bolestima! Tek sad uviđam da sam jako pogriješila u svom dosadašnjem uvjerenju da  nemam predrasuda.”

LITERATURA:

Barnes, C. i Mercer, G. (2003) Disability, London: Polity

Becker, H, (1963) Outsiders: Studies in the Sociology of Deviance, London: Free Press of Glencoe

Dartington,T. i Miller, E. A life together. The Distribution of Attitudes Around the Disabled, London Tavistock Publication

Goffman, E.,  (1963) Stigma: Notes on the Management of Spoiled Identity, London Penguin

Hunt, P. (1966)The Experiency of Disability, London: Geoffrey Chapman.

Scott, R., (1966) The Making of Blind Man. A Study of Adult Socialisation. New York: Russell Sage Foundation

Zola, I. (1993) Disability statistics, what we count and what it tells us; a personal and political analysis.,  J DISABIL POLICY STUDIES, Vol. 4, no. 2.

World Health Organization, Mental Health, http://www.who.int/mental_health/publications/en/

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine F BiH”, broj 37/01)

Connecticut ClearingHouse, Stigma and Mental Illness, dostupno na: http://www.ctclearinghouse.org/topics/customer-files/Stigma-and-Mental-Illness-061305.pdf