Andragogija u domaćim okvirima

Neformalno obrazovanje danas je postalo jedno od osnovnih oblika zadovoljenja obrazovnih potreba čovjeka u savremenom dobu. Često se kaže da ovaj vid obrazovanja ima za cilj da nadopuni formalno, odnosno tradicionalno obrazovanje koje zbog svoje organizacijske forme nije u mogućnosti da odgovori obrazovnim potrebama savremenog čovjeka. Da bi zadovoljio svoje obrazovne potrebe čovjek se okreće alternativnim vidovima učenja a neformalno obrazovanje mu to i omogućava. Takvu šansu građani Bosne i Hercegovine nemaju zato što im postojeće političko uređenje i politički odnosi to ne omogućavaju. Neformalno obrazovanje u BiH je zapostavljeno i nije na listi prioriteta vlasti na nivou države. BiH nije prepoznala značaj takvog obrazovanja, pa ne čudi činjenica da iz godine u godinu imamo sve veći broj nezaposlenih osoba koje nisu u mogućnosti da se nametnu na tržištu rada zato što postoji veliki jaz između ponude i potražnje. 

Neformalno obrazovanje 

Neformalno obrazovanje podrazumijeva širok spektar aktivnosti koje se poduzimaju s ciljem da se steknu nova ili ažuriraju postojeća znanja. Različite oblike neformalnog obrazovanja mogu organizovati različite vladine i nevladine organizacije, a sve sa ciljem da polaznicima omoguće kvalitetno obrazovanje. Biroi za zapošljavanje, na primjer, i druge ovlaštene institucije, mogu nuditi različite vrste obrazovanja koje polaznicima omogućuje sticanje kvalifikacija, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju. U neformalno obrazovanje ubrajaju se pohađanje različitih vrsta kurseva (učenje stranih jezika, informatika...), seminara, učešće na konferencijama itd.

Prednosti neformalnog obrazovanja jesu višestruke zato što omogućavaju čovjeku da na osnovu vlastitog izbora uči ono što mu odgovara i ono što mu treba da bi unaprijedio svoje znanje, tehnike i vještine. Bitno je napomenuti da su značajne tri funkcije takvog obrazovanja u odraslom dobu: kompenzaciona, adaptaciona i razvijajuća. Prva se tiče nadopune ranijeg obrazovanja i znanja. Druga funkcija obrazovanja podrazumijeva prilagođavanje novim uvjetima života i rada, dok se treća tiče intelektualnog i duhovnog razvoja čovjeka. Neformalno obrazovanje za neke ljude znači i novu šansu, odnosno novi početak u njihovim životima. Odrasli tako dobivaju šansu da napreduju i da se nametnu na tržištu rada. 

Neformalno obrazovanje odraslih u BiH

Problem obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini ogleda se u tome što taj sistem nije prilagođen potrebama tržišta. Neprilagođenost takvog sistema ogleda se i u marginalizaciji neformalnog obrazovanja odraslih. BiH još uvijek nije zakonski regulirala oblast neformalnog obrazovanja odraslih, iako je u mnogim dokumentima iskazivala značaj takvog vida obrazovanja. Da postoji velika potreba za uvođenjem ove vrste obrazovanja u Bosni i Hercegovini svjedoči i činjenica da oko 50 hiljada ljudi trebaju dokvalifikaciju i prekvalifikaciju. Poslovima dokvalifikacije i prekvalifikacije u BiH se trenutno bave samo tri centra (u Bihaću, Sarajevu i Širokom Brijegu) što je nedovoljno da bi se zadovoljile minimalne potrebe stanovništva.

Poznato je da se obrazovanje odraslih može provoditi i u okvirima formalnog obrazovanja. Međutim, u našoj državi je, sa aspekta zaposlenja, formalno obrazovanje odraslih nefunkcionalno. Škole formalnog obrazovanja u BiH koriste zastarjele planove i programe koji su neadekvatni i u suprotnosti je sa stvarnim potrebama. Stoga je obrazovanje u Bosni i Hercegovini jedan od glavnih generatora krize. Obrazovanje koje nije u skladu sa realnim potrebama proizvodi veliku količinu nepotrebnog i nekvalitetno obrazovanog kadra. Na osnovu tih pokazatelja vidimo da je narušena ravnoteža ponude i potražnje. Značaj neformalnog obrazovanja je u tome što bi mogao nadomjestiti deficitarna zanimanja što je, zbog zakonske regulative i širih političkih odnosa, u ovom trenutku  u BiH nemoguće učiniti. Primjera radi, bivša Jugoslavija šezdesetih godina XX vijeka važila je kao primjer razvijenosti sistema i ulaganja u obrazovanje odraslih. Tako je bivša Jugoslavija početkom 60-tih godina imala 279 osnovnih škola za obrazovanje odraslih, 230 stručnih škola, 60 škola za kvalifikovane, 118 škola za visokokvalifikovane radnike, 360 centara za stručno obrazovanje radnika, 220 radničkih univerziteta i 442 narodna univerziteta (vidjeti: Filipović, 2004.). Reforma obrazovnog sistema 1970-tih  imala je za cilj da približi školu i fabriku, odnosno da u obrazovnom sistemu uzmu učešće i poslodavci, sa ciljem stvaranja upravo onih kadrova kakvi su potrebni tržištu. 

Sljedeći problem formalnog i neformalnog obrazovanja u BiH proističe iz zakonske regulative, i nedostatka financijskih sredstava za njihovo provođenje. Složenost obrazovnog sistema proizlazi iz političke organizacije države. Teško da i može biti drugačije u državi u kojoj postoji 10 kantonalnih ministarstava obrazovanja, dva entitetska ministarstva i Odjeljenje za obrazovanje Vlade Distrikta Brčko, dok na državnom nivou ni ne postoji ministarstvo obrazovanja jer obrazovanje spada u ingerencije kantonalnih odnosno entitetskih vlasti (s napomenom da Ministarstvo obrazovanja Federacije BiH nema gotovo nikakve ingerencije), dok se na državnom nivou nekim aspektima obrazovanja bavi Ministarstvo civilnih poslova ali ni ono ne raspolaže nikakvim zakonskim ingerencijama. Mnogi vidovi neformalnog obrazovanja su nepriznati zbog toga što država, sa svojom ogromnom birokracijom, nije u mogućnosti da donese zakone koji bi regulirali neformalno obrazovanje odraslih. 

Postojeći sistem neformalnog obrazovanja suočava se i sa problemima nekvalitetnog nastavnog kadra i nedostatkom institucija koje mogu pružiti izbor obrazovanja i učenja koji se ne bi svodio na dokvalifikacije i prekvalifikacije. S druge strane, većina poslodavaca ne prepoznaje značaj ulaganja u obrazovanje svojih uposlenika. Od ljudi koji se prijavljuju na određena radna mjesta odmah se zahtijeva poznavanje specifične vrste posla. Problem leži i u slaboj koordinaciji biroa za zapošljavanje i poslodavaca, kao i nepostojanja efikasnog sistema obrazovanja kojim bi se u Bosni i Hercegovini ukinula neravnoteža tržišta rada.  

Još jedan problem s kojim se suočava neformalno obrazovanje odraslih u BiH jeste psihološke prirode. Ljudi koji treba da se obrazuju i steknu nova znanja često nailaze na negativan prijem svoje okoline. Stav da je „ružno i smešno da je starac učenik” (Savičević, 2009:262), kao i drugi slični stavovi, ne samo da su neosnovani nego su zasnovani na nedostatku poimanja ovdašnjeg stanovništva o učenju kao doživotnom procesu te da je taj proces neophodan za društveni i ekonomski razvoj svake države. Na takvu vrstu obrazovanja u BiH se gleda se kao na obučavanje nepismenih. Možemo zaključiti da nije u pitanju bolest jednog dijela sistema, nego bolest cijelog sistema u Bosni i Hercegovini. Očito je da ne može biti napretka u državi u kojoj se neformalno obrazovanje „ne tretira kao važna i strateška komponenta na ljestvici ekonomskog i društvenog razvoja” (Herić, Grgić; 2007:7). 

Iskustva Evropske unije i država u regionu

Za razliku od BiH, u Evropskoj uniji i susjednim državama vlada veliko zanimanje za pitanje neformalnog obrazovanja. Takav vid obrazovanja u Evropskoj uniji predstavlja značajnu nadopunu formalnom obrazovanju. Slovenija, na primjer, pripada skupini zemalja Evropske unije koje obrazovanju odraslih pridaju veliku važnost. Slovenija je za potrebe obrazovanja odraslih osnovala Andragoški centar Republike Slovenije. Prema istraživanju tog centra, kada je u pitanju participacija u obrazovanju osoba u dobi od 25 do 64 godine, Slovenija je krajem 2007. godine, imala bolji prosjek u poređenju s prosjekom u Evropskoj uniji: Slovenija 40,6%, EU 35,7% (vidjeti: Dolonec, 2009:7). 

Donoseći zakon o obrazovanju odraslih 2007. godine, Republika Hrvatska je također pokazala da prepoznaje značaj obrazovanja odraslih. U cilju provedbe tog zakona i drugih zakona koji uređuju oblast obrazovanja odraslih, Republika Hrvatska je 2010. godine osnovala Agenciju za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. 

Vidimo da, za razliku od Bosne i Hercegovine, Slovenija i Hrvatska imaju krovne institucije koje se bave  obrazovanjem odraslih. To ovim zemljama omogućava uvid u participaciju odraslih u učenju i obrazovanju, nadgledanje provedbe zakona i usklađivanje programa za obrazovanje odraslih, te procjenu ishoda učenja. Na taj način i Slovenija i Hrvatska imaju uvid u potrebe tržišta rada i na osnovu toga prilagođavaju programe obrazovanja odraslih. Nije zgoreg napomenuti da je, kad je u pitanju obrazovanje (formalno i neformalno), Bosna i Hercegovina na samom dnu evropskih zemalja, a prema postojećim pokazateljima i među balkanskim. Naime, Hrvatska i Slovenija ulažu u visoko obrazovanje daleko više nego BiH, a ispred BiH su i Srbija i Crna Gora. Kosovo je usvojilo zakon o obrazovanju odraslih 2005. godine, Crna Gora 2007, Makedonija 2008, a u Srbiji je taj zakon u pripremi. 

Koliko crno je crno?

Da nije sve tako crno svjedoče napori institucija koje se bave pitanjima obrazovanja odraslih. Naime, iako ne postoji ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, Sektor za obrazovanje, pri Ministarstvu civilnih poslova BiH, obavlja niz zadataka iz oblasti koordinacije sa programima EU, prati primjenu sporazuma i strateških dokumenata iz oblasti obrazovanja (formalnog i neformalnog), kao i primjenu evropskih konvencija i deklaracija koje se tiču obrazovanja. Sektor za obrazovanje veliku pažnju poklanja standardima obrazovanja, stručnog usavršavanja i cjeloživotnog obrazovanja. 

Bitnu ulogu u obrazovanju odraslih igraju i zavodi za zapošljavanje u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, koji provode programe zajedno sa Agencijom za rad i zapošljavanje. Cilj Agencije je da, angažujući poslodavce i obrazovne institucije, inicira aktivnosti zavoda za zapošljavanje neophodne za provođenje programa profesionalnog usmjerenja koji bi mogli smanjiti nezaposlenost. Primjera radi, Federalni zavod za zapošljavanje je 2010. godine poslodavcima uputio javni poziv da, uz financijsku podršku za obuku, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, zaposle osobe sa srednjom i nižom stručnom spremom. Tim potezom Federalni zavod za zapošljavanje omogućio je zaposlenje nekoliko stotina osoba koje su se nalazile na biroima za zapošljavanje. Slične aktivnosti pokreću se i u Republici Srpskoj i distriktu Brčko. 

Problem sa kojim se suočavaju subjekti odgovorni za realizaciju programa obrazovanja odraslih, u ovom slučaju zavodi za zapošljavanje, jeste izostanak značajnih financijskih sredstava koja bi omogućila provođenje daleko više obrazovnih aktivnosti koje bi mogle rezultovati smanjenjem nezaposlenosti i dobivanjem zadovoljavajuće radne snage, one koja je u stanju odgovoriti potrebama tržišta.  

No da bi se postojeća situacija bitnije poboljšala neophodno je uraditi reformu kompletnog obrazovnog sistema u državi i prilagoditi ga potrebama tržišta, a jedna od najbitnijih promjena je upravo promjena pristupa neformalnom i cjeloživotnom obrazovanju. Budućnost bosanskohercegovačkog društva, i pojedinca u tom društvu, ovisi o kvalitetu obrazovanja. Nekvalitetan obrazovni sistem u društvu proizvodi neželjene efekte, među kojima su najznačajniji nezaposlenost i siromaštvo. 

LITERATURA: 

Dolonec, D. (2009.) „Razvoj socijalne dimenzije u obrazovanju: izvještaj za Sloveniju”, Institut za društvena istraživanjaZagreb, dostupno na: http://www.fes.ba/publikacije/200906Analiza_Slovenija.pdf (pristupljeno 14. decembra 2010).

Filipović, D. (2004.) „Permanentno obrazovanje i obrazovanje odraslih”, Pedagogija (1: 18-38).

Herić, E. i Grgić, K. (2008.) „Nacionalni izvještaj o razvoju i stanju učenja i obrazovanja odraslih (ALE): Nacionalni izvještaj Bosne i Hercegovine”. Dostupno na:  http://www.dvv-soe.org/LLLA/UOO_BOH.pdf (pristupljeno 14. decembra 2010).

Savičević, D. (2009.) „Andragoške potrebe i mogućnosti savremene škole”, Pedagoška stvarnost (3-4:261-273).