Aladinov ćilim tradicije

Berlin. Metropola. Sjedim u stanu svoje drugarice Fatheme iz Teherana i pijemo čaj, u julu mjesecu. Stan je svijetao i komforan, no vidi se – opremljen studentskim budžetom. Ništa posebno: kauč, dvije stolice, stolić, radni sto i polica za knjige prepuna udžbenika iz oblasti hemijske tehnologije. Na sredini sobe mali šareni ćilim. Primijetivši da buljim u njega, Fatheme mi počne objašnjavati kako u Iranu svaka porodica, bez obzira na stalež i vjeru, u svome domu mora imati persijski tepih i da njen, kupljen u Ikei za 9,99 evra sigurno ne bi prošao sud njenog oca, ali, bože moj, tradicija je tradicija. Dok razmišljam kako u Bosni u julu mjesecu samo prehlađeni piju čaj, a svi ostali kafu ili pivo, čujem sebe kako izgovaram tu nevjerovatnu rečenicu: „Da, tradicija je nešto što se treba njegovati.” Nakon momenta neugodne tišine, jer smo shvatile da lupamo, obje srknemo po gutljaj čaja i prelazimo na temu nepodnošljive vrućine.

Mislim, ručno izrađeni persijski tepih možda i treba čuvati kao zjenicu oka, jer je artefakt kulture i umjetnosti jedne nacije, gdje posebna vrsta veza i utkani simboli otkrivaju cijeli jedan svijet i jedinstveno viđenje svijeta, ali nisam sigurna kako se jeftinim kineskim ćilimom – koji se može prati i u veš mašini – poštuje tradicija čiji je izvor prostorno udaljen hiljade, a idejno ko zna koliko kilometara. Možda Fatheme, kao i ja, stan drži urednim zbog bojazni da bi joj roditelji mogli banuti i zateći nered. Ali naravno da ne mogu. I moji i njeni su miljama daleko. No, izgleda da smo obje, osim kofera i jake želje da završimo fakultet, dosta toga i ne znajući ponijele sa sobom. Jer i tradicija i ambicija su u nama i prate nas kao sjena. A taman sam pomislila da u gradu sa tri i po miliona stanovnika u kojem me niko ne poznaje mogu biti šta god poželim.

No, kako ni Fatheme ni ja više nismo kod kuće, a uslovi života su se promijenili, neki nabolje ali neki i nagore – jer nema se novaca za bespotrebne sitnice – tako se i naše tradicije, ispoljene kroz specifične prakse, moraju mijenjati i prilagoditi datim okolnostima. I sve što je do momenta promjene bilo provjereno, sigurno i neupitno, sad se mora preispitati. A kada uopšte mislimo o vrijednosti i isplativosti tradicije nego onda kada je ona ugrožena, ili kada je – jednostavno – daleko. U tim trenucima, kad nam nije na dohvat ruke, ne uzimamo je zdravo za gotovo i čini se da tradicija predstavlja samo veliki problem.

Fatheme, koja je svjesno odlučila da promijeni državu i kulturu, sada mora modifikovati i dovoditi u pitanje svoje običaje koji su za nju ovakvu i ovdje jedva išta više od puke simbolike. I ona zna da nema smisla držati skupocjeni tepih u iznajmljenom stanu u iznajmljenoj zemlji dok se izučava molekularni inženjering u enzimatskim i heterogenim katalizama, ali da bi se smirili duhovi prošlosti i ispoštovao red i poredak koji tradicija nalaže, tu je improvizacija. Jer poštovanjem tradicije, mi zapravo kupujemo mir. Duševni mir i mir u zajednici. Tradicija je društveni konstrukt i sprovodi se isključivo radi drugih. Da se otac ne bi ljutio, tu je tepih. Kakav – takav.

Vrlo je teško, a ponekad i bolno, naglo prekinuti sa sopstvenom tradicijom. Ali kada se ona mijenja polako i postepeno, te u novoj formi postaje dio osobe, a ne nešto nevoljko preuzeto zbog očekivanja drugih, tada se stvara odlična prilika za kombinovanje, pa i mijenjanje tradicija. Baš u tom dodiru kultura, pojedinac dobija nevjerovatnu slobodu izbora ili modifikacije vlastite norme ponašanja i društvene prakse. U tim momentima osjetimo kako na nešto možemo uticati, da nešto možemo izabrati, unaprijediti ili pak odbaciti. Preispitivati smisao običaja nije sebičnost, nego pragmatičnost. Bilo bi licemjerno upražnjavati tradicijske običaje samo radi tradicije, bez svijesti i dubljeg razumijevanja.

Ako osjećaj slobode uzme maha, tradicija se može promijeniti do neprepoznatljivosti i prouzrokovati dobrovoljno progonstvo iz zajednice. Fatheme slavi Bajram, ja pravoslavni Božić, a obje idemo kući na katolički Božić jer tad nema predavanja. Ali nije bitan praznik, bitna je zajednica. I zato se nas dvije trudimo da nađemo neki međuprostor, između novog i starog, odabranog i preuzetog. Samo oni koji su pronašli zlatnu sredinu i pomirili privatno i individualno s onim što je društveno, utoliko možda i tuđe, mogu naći mir i riješiti se nepotrebnih, čak i nerazumljivih obaveza. I možda baš u tim postepenim promjenama, bez naglih sudara novina i tradicije, leži napredak – baš u tom trenutku kad se nešto što je novo i neisprobano utka u nešto što je staro, bez nametanja i borbe na život ili smrt.

Fatheme, koja je jeftinim ćilimom zakrpila tu rupu tradicijsku, zapravo je ljubav i poštovanje prema ocu i otadžbini pomirila sa svojom ličnom slobodom, bez stega prošlosti – i sada mirno živi u sadašnjosti. I upravo tim ćilimom, kad da je Aladinov, na simboličan način leti u prošlost, ali i u budućnost.

Ali kad sam je pozvala na našu tradicionalnu domaću kafu, zaboravila sam joj reći da u kuhinji imam samo instant-kafu i mikrovalnu. Ništa. Moraću se snaći.