Politika kulture

Vladavina prava

(Za)činiti politiku

Država pod lupom

Ljudska (ras)prava

Mediji i komunikacije

Konkursi / Natječaji

Blog

Home

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini

Josip Vričko, 04.01.2010, (2)

U tekstu o suvremenoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini, Josip Vričko nudi pregled političkih stajališta najutjecajnijih hrvatskih političara u BiH, te njihovih odjeka i paralela u Hrvatskoj, iznoseći tezu o međupartijskoj neslozi kao ključnoj odrednici hrvatske politike u BiH.

Tags: Ustav i državno uredenje, | političke elite | političke stranke

---

U tekstu o suvremenoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini, Josip Vričko nudi pregled političkih stajališta najutjecajnijih hrvatskih političara u BiH, te njihovih odjeka i paralela u Hrvatskoj, iznoseći tezu o međupartijskoj neslozi kao ključnoj odrednici hrvatske politike u BiH.

---

Uvod

Okolnosti u svezi s takozvanim Butmirskim procesom, koji su združeno pokrenuli Bruxelles i Washington, dodatno su naglasile svu delikatnost položaja najmalobrojnijeg bosanskohercegovačkoga konstitutivnog naroda. Iako su u listopadu u butmirskoj vojnoj bazi za pregovarački stol sjeli i čelnici dvije najjače hrvatske stranke, HDZBiH i HDZ '90, njihova se stajališta značajno razilaze. Lider starijega HDZ-a, Dragan Čović, vrlo je kooperativan i gotovo bjanko potpisuje sve što nude međunarodni poklisari. S druge, pak, strane, prvi čovjek „Devedesetke“, Božo Ljubić, vjeruje kako baš 'slučaj Butmir' pokazuje da se sve relevantne hrvatske političke stranke moraju (konačno) okupiti i tako ojačati svoju poziciju u svim budućim pregovorima o ustroju Bosne i Hercegovine. Ljubić je tu svoju ideju pokušao realizirati oživljavanjem Kreševske deklaracije, odnosno okupljanjem stranačkih predsjednika potpisnika toga dokumenta, koji je, činilo se kada je potpisan prije gotovo dvije godine, politički ujedinio Hrvate. Slijedom toga, valja podsjetiti kako je zagrebačka centrala, dakle HDZ Hrvatske, odnosno tadašnji predsjednik te sestrinske stranke Ivo Sanader osobno intervenirao 2006. – uoči općih izbora u BiH – motivirajući Božu Ljubića da napusti Čovića i formira svoj HDZ. Što – zanimljivo – budući je, valjda, u tijeku bila Sanaderova detuđmanizacija Hrvatske,  nije u BiH, pa čak ni u Sarajevu, dočekano kao miješanje Zagreba u unutrašnju politiku prvih susjeda.
Međutim, došlo je do sukoba između Mostara, gdje stoluju Čović, i nekadašnje sestrinske stranke. Sanader je za projekt novoga bh. HDZ-a imao i snažnu potporu Europske pučke stranke, vodeće političke grupacije u Europskome parlamentu, naprosto zato što je procijenjeno kako se aktualni čelnik HDZBiH nalazi u vrlo delikatnom pravnom statusu: protiv Čovića se, naime, vodi nekoliko sudskih procesa, a već je nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora. Što sugerira kako je (eventualno) sklon ucjenama, odnosno branjenju svojih a ne nacionalnih interesa. Pa čak i ako nije tako, ovaj je "slučaj" ilustrativan jer svjedoči o svojevrsnome "političkom vremeplovu", o povratku, dakle, glavnoga grada svih Hrvata na bosanskohercegovačku političku scenu. Štoviše, ovom se prigodom u definiranje hrvatske politike u BiH umiješao – preko europskih pučana – čak i Bruxelles.

Raskol i posljedice

Sraz ovoga političkog dvojca, u biti, najbolje ilustrira hrvatski politički raskol. Slijedom čega je čelnik „Devedesetke“ predsjedniku tzv. hrvatske stožerne stranke putem sarajevskoga Oslobođenja (7. prosinca 2009. godine) uputio neku vrstu otvorenoga pisma. "Nadam se", kazao je tom prigodom, "da ne postoje suštinske razlike između dva HDZ-a u odnosu na položaj hrvatskoga naroda danas i suštinu ustavne reforme koja je potrebna da bi BiH postala funkcionalna i održiva, ukoliko smo još privrženi načelima iz Kreševske deklaracije. A mi iz HDZ-a '90. jesmo. Razlika postoji u odnosu prema samom procesu ustavne reforme. Za mene je", naglašava Ljubić, "reforma Ustava uvijek bila suštinsko strateško, a ne taktičko političko pitanje. To je za mene suštinsko pitanje razvoja i opstojnosti BiH i jednakopravnosti hrvatskoga naroda s ostala dva konstitutivna naroda. Za nekoga je to taktičko političko pitanje u funkciji dobivanja izbora. Sjetimo se obećanja nakon Pruda kako će ustavna reforma biti dovršena do lipnja ove godine i da će Hrvati dobiti svoju federalnu jedinicu (uz još dvije i distrikt Sarajevo). Lipanj je prošao i nikom ništa...", rezignirano konstatira Ljubić, ali i pita kolegu Čovića: "Što je s obećanom federalnom jedinicom"?!

Čovića, međutim, nije impresionirala nakana svehrvatskoga okupljanja; dok se pregovara pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, poručio je zagovornicima Deklaracije, nema potrebe za bilo kakvim drugim, pa niti nacionalnim, okupljanjem. Pa ipak, hrvatski su se lideri početkom studenog ove godine okupili i bez čelnika tzv. stožerne hrvatske stranke. Tom je prigodom promovirana ideja svehrvatskoga sastanka, neke vrste sabora, koji bi okupio predstavnike svih hrvatskih stranaka, crkvene velikodostojnike, državne parlamentarce, te zastupnike dva HDZ-a iz Hrvatskog državnog sabora. Ovaj je politički plan, dakako, odmah u sjećanje prizvao 2001. godinu,  kada je u Mostaru održana osnivačka sjednica Hrvatskoga narodnog sabora, koji je, kazano je prije osam godina, sazvan kako bi se izbori(l)o za prava hrvatskoga naroda. Za predsjednika je izabran Ante Jelavić, a sabor je trebalo da, na teritoriju Federacije proglašenom "Hrvatskom samoupravom", obnaša zakonodavnu vlast umjesto federalnoga Parlamenta. No, od realizacije toga plana nije bilo ništa, pa je Hrvatski narodni sabor praktički samo zauzimao političke stavove o aktualnim političkim pitanjima i prilikama. Ubrzo je uslijedio i krah "Hrvatske samouprave", a nakon što su se zastupnici HDZ-a vratili u klupe federalnoga i državnoga parlamenta, Sabor je otišao u ropotarnicu povijesti.

Možda baš i zbog ovoga neslavnoga pokušaja, predsjednik Hrvatske stranke prava Đapić–dr. Jurišić izbjegava novo, potencijalno svehrvatsko okupljanje krstiti saborom. "Taj naziv, a mislim da je svakomu jasno zašto, treba izbjegavati. Bit će to tijelo koje će sigurno okupiti sve one koji promišljaju hrvatske interese na jedini mogući način. A to", kazao je za zagrebački Večernji list (izdanje za Hercegovinu) 12. studenoga 2009., "znači da moramo poslati jasnu poruku da Europska unija i NATO ne mogu ispred prava naroda".

Što je ostalo od Kreševa?!

Sve navedeno već samo po sebi sugerira nesuglasje s HDZ-om BiH, čiji čelnik Čović drži kako je najvažnije kompromisima, koje traži međunarodna zajednica, osigurati članstvo u najjačem vojnom savezu, te steći status kandidata za prijem u Uniju, a onda "radikalnije" rješavati unutarnji državni ustroj. Slijedom toga treba kazati kako potpisnici Kreševske deklaracije u krnjem sastavu – dakle, bez Čovića – podupiru butmirski proces, ali samo pod uvjetom da se poštuju načela Deklaracije potpisane u ovome srednjobosanskom gradiću. A najbitnije načelo je da Hrvati nipošto ne mogu pristati na dvoentitetsku BiH. Sudeći, međutim, po tomu što predsjednik HDZ-a izbjegava skupove koji, u biti, oživljavaju ovu političku platformu, ali i pokušavaju realizirati svehrvatsko okupljanje, nije teško zaključiti kako je on sklon napuštanju Kreševa. Istina, Čović u medijima i dalje afirmira svoj koncept Bosne i Hercegovine od četiri administrativne cjeline, od kojih bi jedna bila distrikt Sarajevo – u čemu su mnogi prepoznali ideju trećega entiteta u "celofanu". Za što, barem do sada, ima potporu samo svoga srpskoga partnera Milorada Dodika. Štoviše, taj se lider SNSD-a, zapravo, prometnuo u Čovićeva glasnogovornika: "Hrvati su očigledno frustrirani sadašnjim položajem u Federaciji. Mislim", kazao je Dodik banjalučkim Nezavisnim novinama, "da je jedino pravedno rješenje da i oni dobiju svoj entitet".

Povratak u prošlost?

Među bošnjačkim strankama Čović, naravno, ne može očekivati zeleno svjetlo za ovaj povratak u prošlost – dakle, u vrijeme propale "Hrvatske samouprave". Uz to, na skupu održanome početkom studenoga u Zagrebu s nazivom "Hrvati Bosne i Hercegovine: problemi ustavnog položaja, kulturni razvoj i nacionalni identitet" hrvatski je predsjednik Stjepan Mesić bio rezolutan: "Stvaranje trećega entiteta ne smatram rješenjem za Hrvate Bosne i Hercegovine. Prije svega, on bi morao biti nametnut izvana, a tu već leži korijen novih kriza", rekao je Mesić, dometnuvši kako bi treći entitet bio, teritorijalno, više ili manje minimalističko rješenje, prema kojemu bi veliki broj Hrvata ionako bio osuđen na život izvan svoga entiteta, odnosno prepušten asimilaciji ili iseljavanju, te vjerojatno i gubitku formalne konstitutivnosti u druga dva entiteta.

Sve češće uplitanje, osobito, evo, potkraj drugoga, i posljednjega mandata hrvatskog predsjednika, ilustrira – uz već rečeni "slučaj Sanader" – kako se, zapravo, politika bh. Hrvata ne može definirati samo kroz djelovanje domicilnih stranaka. Mesić se u Sarajevu – doduše, ponajviše kod Bošnjaka – afirmirao kao ustrajni zagovaratelj bosanskohercegovačke suverenosti. No, ovom je svojom opservacijom izazvao burne reakcije gotovo svih hrvatskih političkih čimbenika u BiH, poglavito opaskom o "formalnoj konstitutivnosti", jer njome je gotovo parafrazirao dio govora Bože Ljubića na Izbornome saboru HDZ-a 1990. potkraj listopada ove godine: "Bosna i Hercegovina sve više postaje konfederalna državna zajednica s dva centralizirana entiteta u kojima su Srbi, odnosno Bošnjaci većina, dok Hrvati uopće nemaju suverenih prava, te su kao žrtve prisiljeni iseljavati iz BiH", kazao je Ljubić, zazivajući pomoć Zagreba, ali i Vatikana.

Zanimljivo, sredinom studenoga hrvatski je predsjednik o Bosni i Hercegovini razgovarao s papom Benediktom XVI. Mesić je tom prigodom naročito problematizirao separatističke ambicije Republike Srpske koje bi – upozorio je Svetog oca – ponukale Hrvate da traže pripojenje Hercegovine (odnosno tzv. trećega entiteta) Hrvatskoj, što bi, misli on, rezultiralo stvaranjem muslimanske države u srcu Europe.

Jedino što smo putem medija mogli doznati nakon te audijencije jeste da je Papa s pozornošću saslušao Mesićevu "bosansku priču". Službenog stajališta Svete stolice o tim pitanjima zasad nema.

Očekivano burno – uostalom, kao i uvijek kada hrvatski predsjednik "takne" u Srpsku – reagirao je Milorad Dodik, poručivši Mesiću da ode u Široki Brijeg i tamo kaže kako treći entitet nije dobro rješenje. Premijer RS-a je, dakako, aludirao na to da šef hrvatske države tijekom oba svoja mandata – za, eto, deset godina, nikada nije pohodio Hercegovinu, gdje živi većina od oko 400 tisuća u Bosni i Hercegovini preostalih Hrvata.

"Slučaj Hercegovina"

Iako hrvatski predsjednik Mesić i kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije, nisu baš politički istomišljenici, ovdje spomenuti slučaj Hercegovina doveo ih je u neizravnu korespondenciju. Govoreći za splitsku Slobodnu Dalmaciju o materijalnoj pomoći iz Zagreba, koja je godinama uglavnom završavala u zavičaju omiljenoga Tuđmanova ministra Gojka Šuška, kardinal je kazao: "Nažalost, to je ozbiljan problem koji pridonosi podjeli Hrvata na području Bosne nasuprot Hercegovine. To je plod i politike, koja je sva na jednom području. A još više kada je riječ o zapošljavanju, onda su dobri samo Hrvati iz jednog kraja", kazao je Puljić, čime je, na stanovit način, odgovorio na Dodikov cinizam.

Pogrešna politika Zagreba prema Bosni i Hercegovini – utemeljena na Tuđmanovoj tezi: ako ne može opstati Jugoslavija, mora propasti i "Jugoslavija u malom", pa Hrvati trebaju uzeti svoj dio – trajala je onoliko koliko je trajao i sam ideolog.; dakle, do konca prošloga stoljeća. Godine 2000., nakon dolaska na vlast pretežito lijeve koalicije socijaldemokratskoga lidera Ivice Račana, proklamirano je nemiješanje u unutrašnje stvari prvoga susjeda. Što se potom prometnulo u potpunu nezainteresiranost za taj dio Balkana. Račanova koalicija nije, međutim, dugo trajala. HDZ se, s Ivom Sanaderom na čelu, 2003. godine vratio na vlast, i gotovo odmah započeo 'detuđmanizaciju', no prije svega unutar Hrvatske. Slijedom golemih europskih ambicija, Sanaderova vlada nije tretirala Bosnu i Hercegovinu, pa onda niti Hrvate u njoj. Jasno, zbog opasnosti da Bruxelles ne prepozna kakve – makar i natruhe – Tuđmanove politike. Ipak, nakon što je vidio da Čović "sestrinski" bh. HDZ-a  vodi bez hrvatske matice, Sanader je 2006. godine, uz potporu Crkve, snažno sudjelovao u osnivanju "alternativnoga" HDZ-a 1990. – koji je, na listopadskim parlamentarnim izborima, ozbiljno ugrozio HDZBiH. Ubrzo se, međutim, pokazalo kako je taj uspjeh kratkoga daha, pa je (i) Sanader, sve do ovogodišnje abdikacije s premijerske pozicije, radio na ujedinjenju te dvije stranke koje, zapravo, djeluju po istom Statutu. Sad već bivši premijer na ovomu poslu nije postigao nikakav uspjeh, a njegova je nasljednica Jadranka Kosor za svoga posjeta Sarajevu počekom studenoga kazala kako će Hrvatska poduprijeti svako rješenje koje dogovore konstitutivni narodi BiH.

Premijerka Kosor je – dojam je, prilično oprezno – pripomenula kako će Zagreb pomoći Hrvatima da se izbore za jednakopravnost sa Bošnjacima i Srbima. Čime je na svoje došla predsjednica Hrvatske narodne stranke i aktualna kandidatkinja za (prvu) predsjednicu Hrvatske, Vesna Pusić, u predizbornoj kampanji, inače i sama zainteresirana za glasače iz XI izborne jedinice – famozne  dijaspore.

"Hrvatska već godinama nema nikakvu vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini. Stanje nije nerazumljivo s obzirom na katastrofalnu politiku devedesetih; što god netko tvrdio, to je kolektivna trauma. Opekli smo se na toj lošoj politici, a oni  koji su je vodili nikad nisu preuzeli odgovornost, nego su je razmazali po čitavoj Hrvatskoj. Da bi se rasteretili od njezinih posljedica, prebacili su odgovornost na cjelokupno hrvatsko građanstvo. Nismo se uspjeli obraniti od toga, bez obzira na to što je barem pola Hrvatske, ili čak i više, ustvari bilo vehementno protiv takve politike. No, svi smo ostali time označeni, i to je najgori učinak loše politike: ona ima sličan utjecaj kao ekološki zagađivači. Možeš zatvoriti tvornicu ili smijeniti upravu, ali zagađenost može trajati još godinama", kazala je Pusićeva za sarajevski magazin Dani.

Bosna "po Vesni Pusić"   

Ova potencijalna hrvatska predsjednica, promatrajući položaj Hrvata u njihovoj domovini, gotovo da dijeli stajalište rečenih potpisnika Kreševske deklaracije. Pusićeva, naime, drži kako su oni u ovakvome modelu Bosne i Hercegovine, dakle dvoentitetske države, objektivno ugrožena populacija. Bošnjaci su se, tvrdi, stavili u poziciju majorizacije Hrvata, ali su, zapravo, Bošnjaci, osim što su najveće ratne žrtve, ona populacija koju se gura u neku vrstu neprijateljskog imidža – "nukleus islama" u Europi, sumnjivo područje u tom smislu, na koje treba gledati s velikim podozrenjem. Budući da u takvome ozračju, u biti, nikome nije dobro, Vesna Pusić vjeruje u zajednički projekt koji podrazumijeva zajednički interes, tako da BiH može stati na svoje noge i profunkcionirati kao država.

Za razliku od već uobičajenih zagrebačkih, u diplomatske fraze uvijenih poruka, Vesna Pusić rješenje vidi u pet administrativnih jedinica: dominantno srpsku – koja već postoji, dominantno hrvatsku – koja još ne postoji, dominantno bošnjačku, te još dvije mješovite. U biti, riječ je o rješenju koje je blisko Kreševskoj deklaraciji, ali i onomu za što se, praktički, još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma zauzima Katolička crkva u BiH.

S hrvatskoga gledišta, međutim, ključno je pitanje jesu li prigode za ovakvo rješenje propale. Kada bi, primjerice, Dragan Čović i Božo Ljubić u Butmir, ili drugdje gdje će se eventualno u budućnosti pregovarati o BiH, donijeli državni ustroj "po Vesni Pusić", pretpostavljam kako bi međunarodni medijatori, osobito zamjenik pomoćnika američkoga državnog tajnika Stuart Jones, odmah napustili tamošnju vojnu bazu. Ili, što je možda i vjerojatnije, zamolili hrvatski dvojac da uzme stanku i još jednom (dobro) razmisli. Naime, međunarodni pokrovitelji, navodno, nove povijesne konferencije za BiH, još su uoči prvoga okupljanja kazali kako je dvoentitetska država (zasad) nedodirljiva.  Slijedom čega mi se čini kako su Hrvati, kao i tko zna koji put kroz povijest, zakasnili. Još ih je jedanput stiglo prokletstvo o kojemu je tridesetih godina prošloga stoljeća govorio, ilustrirajući hrvatsku vječitu neslogu, hrvatski seljački lider Stjepan Radić: „Dva Hrvata, tri stranke“.

Tekstovi iz iste rubrike