Mirjana Kasapović i slučaj Briana Barryja
Tarik Haverić, 09.12.2009, (1)
U četvrtom nastavku Muka s liberalizmom autor se osvrće na ono što prepoznaje kao iskrivljeno predstavljanje stavova liberalnog političkog filozofa Briana Barryja u djelu hrvatske politologinje Mirjane Kasapović i izražava generalni stav: konsocijacija umanjuje mogućnost jednakosti u društvu.
U četvrtom nastavku Muka s liberalizmom autor se osvrće na ono što prepoznaje kao iskrivljeno predstavljanje stavova liberalnog političkog filozofa Briana Barryja u djelu hrvatske politologinje Mirjane Kasapović i izražava generalni stav: konsocijacija umanjuje mogućnost jednakosti u društvu.
Mujkić ili Barry?
Najvirulentnija kritika koju Mirjana Kasapović upućuje nekom liberalnom autoru nenaklonom komunitarijanskoj političkoj filozofiji i politikama koje na njoj počivaju tiče se Briana Barryja. No ta je kritika, na određen način, iznuđena, a prikaz njezinog nastanka za našu je temu izuzetno poučan.
U Bosni i Hercegovini… Kasapovićeva spominje Barryja samo jedanput, u bilješci, prenoseći da je raspravu ovoga autora »The Consociational Model and Its Dangers« (1975) Arend Lijphart smatrao »najozbiljnijim izazovom svome modelu1« .
No godinu dana po izlasku njezine knjige prevedena je u Zagrebu obimna Barryjeva rasprava Kultura i jednakost. Egalitarna kritika multikulturalizma, u kojoj se autor zanima za »stajališta koja podržavaju politizaciju grupnih identiteta, pri čemu je temelj zajedničkog identiteta navodno kulturni2« , i iznosi normativno uvjerljivu argumentaciju protiv uvažavanja kulturnih razlika u konstrukcijama javnog prava — što je osnov konsocijacijskog programa.
Nedugo zatim objavio je Asim Mujkić tekst »Bosna i Hercegovina i izazovi konsocijacije3« u kojem je, navodeći jedan članak Iana S. Lusticka4, izvijestio o Barryjevom demontiranju argumenta o »uspješnim konsocijacijama« koje su, navodno, Belgija, Austrija i Švajcarska, i koje konsocijacionistima služe kao empirijska potvrda uspješnosti modela koji zagovaraju. Stoga je autorica Bosne i Hercegovine… osjetila, kako se čini, potrebu da se prema Barryju odredi.
Učinila je to u Metodološkim problemima…, već spominjanom odgovoru na kritike upućene njezinoj knjizi, gdje Asimu Mujkiću, između ostalog, prigovara što sve svoje postavke »temelji na jednome jedinom, i to posrednom, izvoru5« , tj. spomenutom Lustickovom tekstu. No kad je riječ o meritumu, naime o Barryjevim prigovorima (a ne o načinu na koji ih je Mujkić prenio), Kasapovićeva postupa prilično neočekivano: najprije ih oduzima njihovom pravom autoru Brianu Barryju i pripisuje Asimu Mujkiću, da bi ih zatim širokom kraljevskom gestom naprosto odbacila kao nedostojne njezine pažnje: »Suvišno je dokazivati koliko su Mujkićeve tvrdnje deplasirane i koliko protuslove svim relevantnim interpretacijskim pravcima u suvremenoj znanosti6«.
Čitaoca koji je možda izgubio nit vrijedi podsjetiti da ne postoje nikakve »Mujkićeve tvrdnje« već tvrdnje Briana Barryja, koji je do svojih zaključaka, npr. da se Švajcarska ne uklapa u model konsocijacijske demokratije niti po jednom osnovu ili da konsocijacionalizam nije bio nužan uvjet za austrijsku političku stabilnost, svojevremeno bio došao nakon što je »razmotrio preciznost opisa slučajeva koje je ponudio Lijphart i drugi teoretičari konsocijacije, temeljeći svoje gledište na radovima autora koji su i sami autori ili barem simpatizeri konsocijacijskih modela7«.
No tvrdnje autora koji je, po priznanju samog Lijpharta, uputio najozbiljniji izazov konsocijacijskom modelu, za Kasapovićevu su »deplasirane«; spominjani radovi kojima se Barry poslužio zapravo su irelevantni, te Mirjana Kasapović upućuje čitaoca gdje treba da se obavijesti o predmetu spora: »O konsocijacijskim modelima demokracije u Nizozemskoj, Austriji i Švicarskoj opsežnije sam pisala u knjizi Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država (pogl. II), i to na temelju relevantne literature o tim političkim sustavima8«.
Tako smo srdačno pozvani da u sporu u kojem je dovedena u pitanje vrijednost knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država prihvatimo nepristran sud Mirjane Kasapović, autorice knjige Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država…
Stari cinik i liberalni imperijalizam
Kada se u Metodološkim problemima… po drugi puta osvrne na Barryja, Mirjana Kasapović će to učiniti izravno, a ne više pripisujući Mujkiću Barryjeve tvrdnje. Način na koji je dobitnica Državne nagrade za znanost 2006, koju dodjeljuje hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, »pospremila« dobitnika nagrade W. J. M. MacKenzie za najbolju politološku knjigu 2001, koju dodjeljuje britansko Udruženje za politologiju, zaslužuje svu našu pažnju — Brian Barry otpisan je u jednoj fusnoti, koja vrijedi da je prenesemo u cjelini:
U svojoj nesmiljenoj kritici multikulturalizma — a otprije se dokazao i kao žestok protivnik konsocijacijalizma — stari cinik« B. Barry mjestimice nadmašuje sva očekivanja čitatelja. Barry, primjerice, kritizira uvođenje obveznog učenja velškog jezika u Walesu zato što to povećava prednost onih koji, uz engleski, govore i velški jezik na tržištu radne snage. Politika kojom se »kreira umjetni interes za velški« proizvodi »nepravičnu diskriminaciju« i predstavlja »zlouporabu državne moći«. Barry istodobno navodi da je velški izumirao tako što su britanske vlasti tolerirale »običaj šibanja djece u devetnaestom stoljeću jer su govorili velški, makar samo na školskom igralištu…« (2006, 126, 256-257). On ipak misli da nije normalno da se u Walesu govori velški, jer to diskriminira Engleze koji žive u Walesu, ne znaju velški i ne žele ga ni naučiti u pristupu pojedinim segmentima tržišta rada. I dok se interes za velški proizvodi umjetno, interes za engleski valjda je urođen svima na svijetu i nema nikakve veze s »umjetno kreiranom« potrebom da se engleski zna kako bi se uopće imao pristup međunarodnom tržištu rada. Kako je kratak korak od liberalne do imperijalne pozicije!9
U ovih petnaestak redaka sve je izmišljeno: Kasapovićeva ne samo da iskrivljeno predstavlja Barryjev ton i osnovni stav, već krivotvori njegove riječi ili mu pripisuje proizvoljnost tamo gdje se on utemeljeno poziva na druge autore. U to se uvjeravamo čitajući stranice Kulture i jednakosti na koje nas ona sama upućuje.
Najprije, nigdje kod Barryja nećemo naći blesavu tvrdnju da »nije normalno da se u Walesu govori velški«, niti elemente iz kojih se može zaključiti da bi on išta slično mogao misliti. On ni ne upotrebljava tako neprecizne izraze kao što je »govorenje velškog«, već se izjašnjava o upotrebi velškog u javnim službama i o učenju velškog u školi, pa o ovom potonjem, nakon što je prenio tvrdnju Richarda Jenkinsa da je »Wales jezično ‘najkeltskiji’ dio ‘keltskog ruba’ u Velikoj Britaniji, s otprilike 20 posto stanovništva koje još govori velški«, kaže:
To je, na temelju načela koja sam iznio, razlog da se osigura mogućnost učenja velškog jezika u školama: običaj šibanja djece u devetnaestom stoljeću jer su govorili velški, makar samo na školskom igralištu, upravo je ona vrsta prisilne »asimilacije« koju sam odbacio ranije u ovom poglavlju10.
Dakle, suprotno onome što Mirjana Kasapović želi da povjerujemo, Brian Barry smatra da u školama u Walesu treba osigurati mogućnost učenja velškog jezika, a šibanje djece odbacuje kao i sve druge vrste prisilne »asimilacije«!
No mogućnost učenja za djecu onih 20% roditelja koji govore velški je jedno, a obaveza učenja za djecu onih 80% roditelja koji ga ne govore nešto sasvim drugo. Brian Barry na navedenom mjestu čak ni ne kritikuje ovo drugo rješenje, on samo daje za pravo onim zainteresiranim individualnim subjektima koji mu se suprotstavljaju:
Međutim, mora se priznati kako većina ljudi u Walesu ne govori velški kod kuće, i za njih je učenje velškog u školi od samih početka u direktnoj konkurenciji za vrijeme s učenjem nekog većeg stranog jezika. Stoga doista ne čudi da je obavezno učenje velškog u školama izazvalo protivljenje roditelja koji govore engleski11.
Obaveznom učenju velškog ne protivi se, dakle, »stari cinik« Brian Barry, već roditelji koji za svoju djecu žele ono što misle da je za njih bolje. I očito se ne radi o povećavanju prednosti »onih koji, uz engleski, govore i velški jezik na tržištu radne snage«, kako to predstavlja Mirjana Kasapović, već, sasvim suprotno, o smanjenju prednosti — na tržištu radne snage — onih koji vrijeme provode učeći velški umjesto, recimo, njemački ili francuski.
Bilješka u Barryjevom izvornom tekstu i ovdje upućuje na Jenkinsovu studiju Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations, odakle je primjer preuzet12. Bacimo li pogled na odgovarajuće stranice djela na koje se bilješka odnosi, svake dvosmislenosti nestaje:
U Devedu, nacionalno zakonodavstvo koje dozvoljava školama da istupe iz državnog obrazovnog sistema omogućilo je roditeljima dece koja govore engleski, od kojih su se mnogi tek nedavno doselili, da povedu kampanju protiv politike nastave na velškom koju sprovodi Okružno veće. Kao odraz ovakvih sukoba i nesumnjivog prisustva jedne struje autoritarne i isključive jezičko-nacionalističke retorike, pojavile su se akademske analize koje velški nacionalizam karakterišu kao rasistički (Borland et al. 1992; Denney et al. 1991; kritiku v. u Williams 1994)13.
E, da! Bezočno ocrnjujući jednog autora koji brani liberalni program (i samim time podriva osnove »konsocijacijskog modela demokratije«), Mirjana Kasapović je izokrenula uloge dobrih i loših momaka. Njezini čitaoci steći će utisak da je B. Barry engleski jezički unitarist koji se, pušući u iste diple s centralnim vlastima, zalaže za zabranu učenja jednog regionalnog jezika; a on samo odobrava protivljenje nekih roditelja odluci regionalnih vlasti kojom je učenje tog jezika njihovoj djeci nametnuto kao obavezno. Ti roditelji nisu učesnici u raspravi liberala i komunitarijanaca; oni su poveli svoju akciju ne čekajući (i ne čitajući) Richarda Jenkinsa ili Briana Barryja, u socijalnom kontekstu koji će nekim britanskim autorima čak dozvoliti da evociraju rasističke značajke velškog nacionalizma. No o tome kod Mirjane Kasapović nećemo pročitati ni slova: za nju, kao i za ostale konsocijacionističke dogmate, negativci mogu sjediti u Londonu ali ne i u Cardiffu. Autoritarnost i jezičko-nacionalistička isključivost velških regionalnih vlasti o kojoj saznajemo nezavisno od Barryja vješto će se prešutjeti, da bi se pozicija ovog liberalnog autora koji upozorava na sve loše posljedice te isključivosti mogla proglasiti imperijalnom!
Konsocijacijom protiv jednakosti
Drugi sloj krivotvorina u navedenoj bilješci iz Metodoloških problema… Mirjane Kasapović još je instruktivniji za problematiziranje upotrebe zasadâ liberalizma u polemici koja se razvila oko konsocijacijske demokratije što je, podsjećam, tema ovog serijala. Taj sloj nas uvodi u samo srce liberalno-komunitarijanske debate — spor o prvenstvu individualnih ili kolektivnih prava. Barry priznaje da je poznavanje velškog prednost, »utoliko što je to preduvjet za mnoge poslove u javnom sektoru (i nekim drugim sektorima) u Walesu«. Ali to je, dodaje on, »prednost koja je potpuno umjetna kreacija«. Tačno je da on ne odobrava proizvođenje umjetnog interesa za velški, no njegove su pobude drukčije od onih koje je Mirjana Kasapović izmislila.
Barry, naime, ne smatra da »nije normalno da se u Walesu govori velški, jer to diskriminira Engleze koji žive u Walesu, ne znaju velški i ne žele ga ni naučiti u pristupu pojedinim segmentima tržišta rada«, niti se na ovom mjestu u njegovoj raspravi Englezi uopšte spominju. Njegova je briga jednakost šansi djece, velške kako i engleske, u čije ime (pod)državna vlast donosi odluke koje će bitno usmjeriti njihov život, pa ističe da »politika koja kreira umjetni interes za velški iz razloga karijere ima za posljedicu zatvaranje mogućnosti koje bi inače bile otvorene djeci što odrastaju u Walesu«.
Mirjanu Kasapović, koja suvereno vlada politološkom literaturom, sigurno ne treba podsjećati koliko se crnila prosulo oko prava skupine da svojom aktivnom politikom predupređuje pokušaje »odvajanja od kulture predaka«: ono što Brian Barry, kao liberalni autor, ovdje dovodi u pitanje jest »namjerno ograničavanje sposobnosti za učinkovito funkcioniranje izvan zajednice u kojoj je dijete rođeno14«. O tome šta zajednica smije a šta ne smije nametati pojedincima radi svoga očuvanja, mišljenja su podijeljena (da nisu, ne bismo govorili o debati liberala i komunitarijanaca), no valjda je samo još na Balkanu moguće tako prostački deformirati argumente neke od strana u sporu kako bi se njezini zastupnici mogli proglasiti cinicima i imperijalistima.
Poput tolikih drugih liberalnih autora, i Brian Barry — ni cinik ni imperijalist — dokazuje da »multikulturalne politike općenito nisu dobro osmišljene za promicanje vrijednosti slobode i jednakosti, te da provedba takvih politika vodi do udaljavanja od obiju vrijednosti15«. On se ne protivi postojanju grupnih prava, kada to zahtijeva liberalni egalitarizam: »mogu postojati slučajevi u kojima će sustav grupnih prava za one koji su izloženi sustavnom zapostavljanju pomoći da se udovolji egalitarnom liberalnom zahtjevu prema kojem ljudi ne smiju imati manje sredstava i prilika od drugih kada takva nejednakost proizlazi iz okolnosti za koje nisu odgovorni«. Ali, poseban tretman za članove zapostavljene skupine opravdan je samo dok nejednakost postoji, pa se može reći da je njegov cilj da što prije stvori uvjete u kojima poseban tretman više nije potreban16.
Zašto je na međunarodnom tržištu rada prednost znati engleski, a ne recimo islandski? To je rezultat okolnosti od kojih su mnoge djelo ljudi, ali ne i njihovog svjesnog i ciljno orijentiranog djelovanja. Ljudsko su djelo i osvajački ratovi koji su doveli do toga da područja bogata naftom i plinom danas budu naseljena muslimanima a ne hrišćanima ili budistima, no to stanje stvari ne može se kritikovati u moralnim kategorijama.
Brian Barry se zanima za stvarne uzroke obespravljenosti društvenih skupina, uzroke koji su ljudsko djelo i o kojima je moguće moralno suditi: ljudima su često uskraćena prava na temelju spola, boje kože ili seksualne orijentacije, tj. značajki koje ne zavise od kulturnih obilježja. Isto tako, zanima se i za stvarne dispozitive kojima se izjednačavaju šanse pojedinaca u društvenoj saradnji, a ocjenjuje ih na osnovu njihove performantnosti, tj. postignutih rezultata. Ono što iz osporavanja Mirjane Kasapović nismo mogli saznati jest da se Barry upravo iz tih razloga protivi obavezi učenja velškog.
On se na istom mjestu poziva na opšti zaključak istraživanja koje su u Sjedinjenim Američkim Državama proveli Jennifer L. Hochschild i Nathan B. Scovronick, naime da su politike koje stvaraju odvojene kategorije učenika »prečesto … dopuštale stvaranje drugorazrednog obrazovanja, ne pomažući tako ni onima kojima su namijenjene niti promičući pluralističku interakciju17«.
Uz ove dodatne podatke, slučaj »starog cinika« Briana Barryja, liberalnog autora koji »kritizira uvođenje obveznog učenja velškog jezika u Walesu«, ukazuje se u nešto drukčijem svjetlu. U Velikoj Britaniji, regionalne vlasti Walesa potiču i provode, koristeći se državnom moći, velški jezički nacionalizam po nekim aspektima blizak rasizmu. Toj politici suprotstavlja se i dio domaćeg stanovništva, a ne samo doseljenici-nevelšani: »Mnogi Velšani smatraju da ih jezički pokret isključuje, nastupa prema njima pokroviteljski i umanjuje im vrednost18«.
Učenju velškog u školi koje bi bilo stvar izbora niko se ne protivi, no neki roditelji djece koja u kući ne govore velški (80 % stanovništva) protive se obaveznom učenju ovog jezika. Takav sistem, koji možda osigurava očuvanje velške zajednice, u pravilu daje drugorazredno obrazovanje i smanjuje izglede te djece na sutrašnjem tržištu rada.
Napor Briana Barryja, kao i većine drugih liberalnih autora, sastoji se u stalnom osporavanju prava zajednicâ porijekla da svojim članovima nameću ograničenja koja za sobom povlače neslobodu i nejednakost. To ga čini imperijalistom samo u očima onih koji su spremni na svaku distorziju činjenica koja im može pomoći da održe interes za odavno mrtav »model konsocijacijske demokratije«.
1Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005, s. 73, bilj. 34.
2Brian BARRY, Kultura i jednakost. Egalitarna kritika multikulturalizma, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006, ss. 5-6.
3Asim MUJKIĆ, »Bosna i Hercegovina i izazovi konsocijacije«, Odjek, proljeće 2007, ss. 6-12.
4Ian S. LUSTICK: »Lijphart, Lakatos, and Consociationalism«, World Politics, Vol. 50, N° 1, 1997, ss. 88-117.
5Mirjana KASAPOVIĆ, »Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini«, Status br. 12, zima 2007, s. 140, bilj. 12.
6Mirjana KASAPOVIĆ, op. cit., s. 140.
7Ian S. LUSTICK, op. cit, 101.
8Mirjana KASAPOVIĆ, »Metodološki problemi…«, s. 140, bilj. 3
9Mirjana KASAPOVIĆ, op. cit., s. 139, bilj. 10.
10Brian BARRY, Kultura i jednakost, s. 136.
11Brian BARRY, op. cit., s. 128.
12Richard JENKINS, Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations, SAGE Publications, London, 1997.
13Ričard DŽENKINS, Etnicitet u novom ključu (prevela Ivana Spasić), XX vek, Beograd, 2001, ss. 256-257.
14Brian BARRY, Kultura i jednakost, s. 257.
15Brian BARRY, op. cit., s. 13.
16Brian BARRY, op. cit., s. 14.
17Brian BARRY, op. cit., s. 258.
18Ričard DŽENKINS, Etnicitet u novom ključu, s. 257.
Seyo,
13/12/2009
Djelo B. Barryja "Kultura i jednakost" trebalo bi biti obvezna lektira na svim fakultetima društvenih znanosti širom država nastalih raspadom SFRJ. Tek nakon njegovog čitanja postaje jasno u kakvoj "luđačkoj košulji" skrojenoj od nametnutih i u velikoj mjeri konstruiranih "kulturnih identiteta" mi živimo.