Autor tvrdi da civilno društvo u BiH, uspostavljeno u procesu opće demokratizacije bh. društva, „pati“ od NVO institucionalizacije i ostaje u sferi pomoći, te se ne uspijeva artikulirati kao polje udruživanja raznih segmenata populacije radi političkog djelovanja u stvarima od zajedničkog interesa.
Uvod
Svjedoci smo stalne upotrebe pojma „civilno društvo“ u javnoj riječi kao jednog od privilegiranih termina diskursa o demokraciji. Šta je, pak, pitamo se ovdje, civilno društvo u Bosni i Hercegovini?
Pojava toga termina u javnom diskursu „ovoga“ dijela svijeta, osamdesetih godina prošloga vijeka, neosporno koincidira s otvaranjem nove paradigme društvene realnosti. S njim je povezan u najmanju ruku osjećaj nelagode. „Stari“ režim se pokazuje „istrošenim“, započinje preokret prema „novome“. Ali to je bio „kontrarevolucionarni udar“ na društvo „kakvo smo znali“, egalitarnu zajednicu „bratstva naših naroda“. Pojavljujuće civilno društvo, u perspektivi, recimo, prosječnoga bosanskohercegovačkog građanina, „napada“, između ostaloga, odnosno suštinski, vezivno „tkivo“ toga režima – njegovu vojnu moć: koncepciju općenarodne odbrane u kojoj je svaki građanin i radni čovjek ─ vojnik. Zahtjev za „civilno služenje vojnoga roka“, koji dolazi pretežno iz Slovenije ─ dakle ne od „nas“ ─ viđen je prvenstveno u perspektivi razbijanja društva, sistema i, najzad, države.
Kako je taj aspekt uvođenja civilnoga društva bio svakako medijski najeksponiraniji, čini se da je opozicija „civilno-vojno“ determinirala dominantni sadržaj civilnoga društva i postala osnovom mobilizacije društvenih grupa. Ako su predvodnici ovoga „kontrarevolucionarnog“ čina bili grupe „pojedinaca“ – svakako ne „naših“, koje su uzeli sebi za pravo tražiti nešto drugačije, onda su protagonisti opće mobilizacije civilnih društava bile „nacionalne elite“1. Ovdje ću samo naznačiti negativnu konotaciju termina „pojedinac“, koji se koristio da označi prakse i zahtjeve suprotne općem interesu. Vrlo često se mogla čuti fraza: „Ima nekih pojedinaca koji…“ Ni danas se situacija nije bitno promijenila; još uvijek je biti „pojedinac“ nešto negativno!
Da su osjećaj nelagode i ova opozicija „civilno-vojno“ bili itekako zasnovani, govori niz ratova koji su pratili disoluciju SFRJ.
Civilno društvo i humanitarna intervencija
Tok rata u BiH, u kojem pomenuta opozicija gubi značenje2, kao i njegove posljedice u ogromnim ljudskim i materijalnim žrtvama, daju pojmu „civilnoga društva“ jedan novi sadržaj: ono se pokazuje kao intervencija humanitarne i svakojake druge pomoći u rekonstrukciji društva i države. Tako „civilno društvo“ ponovo postaje „avangarda“ rekonstrukcije društva. Njegov osnovni sadržaj od sada je „(humanitarna) pomoć“, a glavni protagonisti su međunarodne organizacije i lokalna, posebice „engleskogovoreća“ elita.
Najznačajniji preokret koji se dogodio u percepciji civilnoga društva svakako je činjenica da je ono izgubilo aktivni karakter – koji je u međuvremenu zapao u potpuni militarizam – i dobilo pasivni karakter: od traženja prava3 – došlo se do traženja pomoći! Trinaest godina poslije rata za veliku većinu stanovnika civilno društvo je još uvijek sinonim donatorske pomoći u rekonstrukciji. I, nakon svega, nije nikakvo čudo što jedna nelagoda ostaje asocirana s tim pojmom4.
No, zašto nam je uopće važna priča o civilnom društvu, pogotovu ako je toliko nelagode uključeno u njegovo evociranje?
Ovdje ni na koji način neću ulaziti u široki spektar teorijskih rasprava o značenju i funkciji civilnoga društva uopće. Format ovoga teksta i prostor to ne dopuštaju, a upitna bi bila i svrsishodnost takvog poduhvata. Tim više što u obilju literature postoji jedna nedorečenost, ili bar, kako to Charles Taylor kaže: „...ideja da je građansko društvo5 nešto što postoji na Zapadu trebalo (bi) da se iznijansira. U jednom smislu, ono zaista postoji; u drugom smislu, ono je cilj kojem bi trebalo težiti, čak i kad idemo uz dlaku modernoj demokratskoj vladavini“ (Taylor 2000:15).
No, većina teoretičara demokracije i civilnoga društva složit će se o jednoj činjenici ─ da je mjesto civilnoga društva u međuprostoru države, njenih aparata i ekonomije s jedne, i građana s druge strane. Tako je ono „mreža autonomnih asocijacija, nezavisnih od države, koja povezuje građane u stvarima od zajedničkog interesa, koje bi samim svojim postojanjem ili delatnošću moglo da utiče na državnu politiku.“ (Taylor 2000: 10).
U tom kontekstu, nepostojanje civilnog društva percipirano je kao temeljni nedostatak totalitarnih režima, uključujući socijalističke, te se cijela transformacija takvih režima trebala provesti upravo kroz uspostavljanje civilnoga društva. (Taylor 2000: 10; Vlaisavljević 2006 141 i 144). Ono tako postaje centralnom tačkom procesa demokratizacije.
Ako taj proces, kako smo već vidjeli, i nije proizveo željene rezultate u smislu demokratizacije SFRJ6, onda je imperativ bio demokratizirati države nastale njenim raspadom.
BiH tu zasigurno ima vlastitu dinamiku.
Ishodišna tačka sadašnje bosanskohercegovačke državnosti jeste, neosporno, međunarodna intervencija. Bez obzira na sve povijesne konotacije, njen geografsko-politički kontinuitet u ovom ili onom kontekstu, savremena BiH jeste politička tvorevina mirovnoga sporazuma, nametnutoga i garantiranoga od strane spoljnih faktora.
Da bi takva država uopće mogla funkcionirati, prevashodno je u njoj trebalo (re)konstruirati i politički i ekonomski i društveni prostor. To se pokušalo učiniti svojevrsnim političkim i društvenim inženjeringom, čija je pretpostavka bila da će kreiranjem demokratskih institucija doći i do suštinskih promjena u društvu.
Civilno društvo u Bosni i Hercegovini, kao uostalom i politika, pa i ekonomija, takvi kakvi sada postoje, produkt su humanitarnog, demokratskog i rekoncilijarnog intervencionizma. Dakle, oni su rezultat jedne potrebe glavnih političkih aktera međunarodne zajednice7 da „s vrha“ (re)konstruiraju bosanskohercegovačko društvo, naravno, svaki prema svojim agendama.
U sferi civilnog društva to se ogleda kroz hiperprodukciju nevladinih organizacija (NVO)8, koje međunarodne agencije uspostavljaju direktno ili indirektno za realizaciju ovih ili onih ciljeva razvoja bosanskohercegovačkog društva.
Iako je ova institucionalizacija, na koju se vrlo često referira kao na NVO-izaciju civilnoga društva, zapravo samo sredstvo, ili se bar takvom predstavlja, a ne cilj ovoga inženjeringa, ona neosporno donosi višak vrijednosti društvu, i to u smislu izgradnje lokalnih kapaciteta9 za društveno djelovanje, naročito kroz institucije.
S druge strane, međutim, stvoren je „ceh“ profesionalnih NVO-a, kojima dominira „institucionalna logika očuvanja“ i kojima je primarni i vrlo često jedini cilj upravo održanje vlastitih organizacija, uklapajući ih u „potrebe“ potencijalnih donatora. Tako se krug intervencionizma zatvara. Budući da transfer odgovornosti na građane ne uspijeva, „građani“ ne preuzimaju „tekovine“ „civiliziranja društva“ jer se sve vrti u krugu „donator“ – posrednici, tj. lokalna NVO elita. Kako potrebe za takvom demokratizacijom ne jenjavaju, novi krug intervencije je uvijek imperativ.
Bilo bi, naravno, pretjerano reći da u tom procesu nisu stvorene samonikle asocijacije nastale iz autentičnih potreba grupa građana. Broj takvih udruženja zasigurno nije mali10. Ali u dominantnom kontekstu intervencionizma, u pokušaju opstanka, one se i sama preobražavaju u tzv. donor driven11 organizacije, kojima vlastite potrebe, dakle, razlog postojanja, postaju tek usputnim ciljem. One koje takvu transformaciju ne prihvaćaju naprosto iščezavaju, samoukidajući se12. Intervencionistička logika je neumoljiva.
Političke elite, elite civilnog društva i pasivni građani
Ovakva profesionalizacija, ili još preciznije, elitizacija civilnoga društva13 ni na koji način ne ispunjava njegovu osnovnu svrhu: ono niti postaje polje realizacije partikularnih interesa grupa slobodno i nezavisno udruženih građana, niti ima ozbiljnu snagu i moć korektiva države i njenih institucija. Zahtjevi upućeni državi zahtjevi su elite, koji nemaju uporište u potrebama građana14 – ili preciznije, „građani“ baš i nisu upućeni u „svoje vlastite potrebe“ za koje se zalažu NVO-i. S druge strane, projektni žargoni, „mantre“ kojima se operira u „tom svijetu“, napose tehnička znanja i vještine potrebni da se u njemu participira, udaljavaju prosječnog „građanina“ od svakoga angažmana. U najboljem slučaju, „građani“ su tek puki korisnici – beneficiaries – potencijalne „dobrobiti“ civilnoga društva. Onako kako su u „političkoj“ realnosti, u nedostatku političkih alternativa, aktivno-pasivni15 konzumenti političkog inženjeringa političkih elita, tako su „građani“ u realnosti civilnoga društva tek „ciljne grupe“, o čijim potrebama i pravima se „mi (NVO-i) brinemo i zastupamo ih16“.
Tako dolazimo do osnovne pozicije „građanina“17 u Bosni i Hercegovini – pasivnog subjekta, ili bolje rečeno objekta društvenih i političkih zbivanja.
Ipak, bilo bi krajnje naivno i neupućeno, ali i optimistično, svu krivnju za takvu poziciju „građanina“ naprosto podvesti pod posljedice intervencionističke politike međunarodne zajednice, lokalnih vlada i NVO-a. To nipošto nije slučaj. Živimo u društvu čija kulturna tradicija temeljno ne uključuje modernističko otvaranje za građane, koje je strukturirano kao vertikalna tribalno-patrijarhalna zajednica, čija su unutarnja udruživanja gotovo uvijek bila (prisilno ili ne) u kontekstu etnoreligijskih organizacija ili njihovih ideoloških supstrata, i koje ima izuzetno kratku povijest političkoga organiziranja, a i kada je takvo organiziranje postojalo, uglavnom je išlo duž etnoreligijskih linija razdvajanja.
Najzad, živimo u društvu koje je uvijek bilo, pa i danas je, na ovaj ili onaj način, polivalentno kontrolirano izvana! Polivalencija, najjednostavnije, leži u činjenici da su svakovrsni odnosi u BiH bili (i još su uvijek?) regulirani izvana, iz „centara“ etnoreligijskih moći, a posredstvom lokalnih etnoreligijskih elita, uz (otvorenu) podršku i (punu?) identifikaciju stanovništva sa tim eksternim izvorima moći. Tako je BiH, u principu, jedno poliekscentrično društvo koje sebe percipira kao periferiju. U političkoj realnosti ono se, pak, doima kao agregat međusobno isključivih periferija. I upravo su ti eksterni „centri“ mjesta gdje su za bosanskohercegovačkog „građanina“ odgovornosti ležale! Djelovanje u društvu i, shodno tome, odgovornost, uvijek su „kod nekoga drugoga“, nikada „kod mene“, „ja tu ništa ne mogu“! Odustajanje od djelovanja pokazuje se kao najjednostavniji, često i kratkoročno najekonomičniji, a svakako najoportuniji način odustajanja od vlastite odgovornosti.
Kompleks navedenih faktora čini jednu zamršenu mrežu i dinamiku međuetničkih odnosa kojima se re-producira bosanskohercegovačka društvena i politička stvarnost. Ona je pak etnoreligijski segmentirana na svim razinama, gdje ti segmenti, svaki za sebe, čine sveobuhvatni i obavezujući kontekst egzistencije svakog pojedinca, gdje se odnosi između segmenata, u skladu s danom povijesnom konstelacijom, raspoređuju na liniji antagonizama i kooperacije, gdje antagonizam ne isključuje kooperaciju, i vice versa18.
Sada se, u ovom povijesnom momentu, u intersekciji ovih pojava i procesa – antimoderne i antipolitičke društvene strukture i tradicije, etnoreligijski segmentiranog društva, raspada federalne države, tranzicije iz jednog političko-ekonomskog sistema u drugi, ratne i poratne stvarnosti, međunarodne intervencije – pojavljuje nešto što bismo trebali prepoznati kao civilno društvo in nuce.
Ka civilnom društvu kao odrazu odgovornog građanstva
Međutim, prema rezultatima kojima inicijalno svjedočimo – a to je da enorman broj realiziranih projekata, intervencija uopće, od strane organizacija civilnog društva (koje su uistinu bile vrlo korisne cijelom nizu korisnika), nikako ne korespondira s očekivanim društvenim promjenama koje su, u biti, raison d'être svakoga angažmana u intervencionističkoj logici19 – čini se da u cijelom tom procesu jedna temeljna poruka nije prenesena često ni posrednicima20, a još manje „korisnicima“: da je civilno društvo sfera djelovanja u zajednici, nadasve udruženoga djelovanja građana u artikulaciji najvlastitijih i/ili zajedničkih interesa, i traženju prava, od društva i države, koja proizlaze ni manje ni više iz njihovih vlastitih, štaviše osnovnih ljudskih potreba21. Uglavnom je samo o tome riječ! Ni manje, a ni mnogo više22. To je, u biti, ono djelovanje koje su još stari Grci znali i zvali ga praxis, i koje se ticalo stvari od zajedničkoga interesa u polisu. To je, dakle, politika u izvornom smislu23. I nije ništa strašno, prljavo, opskurno ili korumpirano! Ono je naprosto preuzimanje odgovornosti za sebe i svoju okolinu. Odustajanje od takvoga djelovanja odustajanje je od vlastitih prava, vlastitosti napose! U konačnici, u odustajanju od njih, naša prava prepuštena su na volju, a time i na manipulaciju drugima, poglavito vlastitim upravljačkim i političkim elitama, koje to koriste za vlastitu političku i svaku drugu dobrobit.
Ako bismo cijenili iz ove, na prvi pogled ustanovljene „simptomatike“ stanja civilnoga društva u BiH, perspektiva se i ne doima svijetlom. Čini se, onda, da je bosanskohercegovačko društvo beskrajno daleko od vlastite funkcionalnosti.
Ali stvar ne mora nužno biti tako beznadežna. U svom čuvenom djelu Izgradnja mira – održivo pomirenje u podijeljenim društvimaneposrednom akcijom, John Paul Lederach poziva na ponovno razmišljanje o vremenskim okvirima razvoja postkonfliktnih društava. Od onoga što on naziva koja traje 2-6 mjeseci u odgovoru na krizu, pa do onoga što bi bila željena budućnost, prolazi 20 i više godina, i tu je riječ je o jednoj generacijskoj viziji. Između te dvije potke, u rasponu od 20 godina stoje priprema i trening kao kratkoročni zadaci, te dekada razmišljanja o oblikovanju socijalnih promjena. (Lederach 1999: 74-79).
Stavimo li BiH u taj vremenski okvir, neizbježno se nameće zaključak da „simptomatika“ zapravo ne odudara od „prognoze“, tj. da nam je, bar sudeći po Lederachu, trebalo sve ovo vrijeme da dođemo u fazu razmišljanja o oblikovanju socijalnih promjena.
U jednom pokušaju razmišljanja: naime, kao klaster etnoreligijskih zajednica, koje su u svojevrsnoj konsocijacijskoj vezi, kako bi se politološkim rječnikom mogao nazvati politički aranžman Bosne i Hercegovine, država počiva na stalnom re-balansiranju odnosa moći između glavnih aktera – političkih elita. Kako su političke elite istovremeno gotovo konsenzualni i neprikosnoveni predstavnici svojih etnoreligijskih zajednica, doima se da je cijeli bosanskohercegovački politički, pa i društveni prostor uzurpiran tom borbom za pozicioniranje etnoreligijskih grupa na ljestvici moći24: Politika i društvo (civilno) mogu se prakticirati samo u tom kontekstu.
Ako je, pak, ono što je civilno društvo trebalo činiti bilo: ili daljnje segmentiranje unutar zajednica po zahtjevima partikularnih interesa koji se ne mogu isključivo čitati u kontekstu osnaživanja jedinstva etnoreligijskog korpusa25, ili transetničko povezivanje tih podsegmenata, ili ─ najčešće ─ oboje, onda se ono pokazuje kao faktor remećenja toliko zahtijevanog balansa moći. Kao propitivanje jedinstava etnoreligijskih „korpusa“, na kojem je cijeli legitimitet etnopolitike temeljen, civilno društvo predstavlja izričitu opasnost, prvo po vlastitu zajednicu, a u konačnici po cijelo društvo – državu, jer dovodi u pitanje uspostavljenu ravnotežu moći između segmenata. Takvo civilno društvo, onda, treba ili marginalizirati ili naprosto ignorirati26
Treba naznačiti da, u cjelini, ovdje nije riječ ni o kakvom sistemskom postupanju koje bi slijedilo nekakva utvrđena pravila igre: više se radi o jednom ad hoc taktičkom nadigravanju – odmjeravanju snaga svih aktera, kako političkih tako i onih sa strane civilnoga društva.
Općenito, ovo čini Bosnu i Hercegovinu poprištem jedne produžene „socijalne drame“, (Turner), kao „liminalnog fenomena“ (Van Gennep), koja se u vremenu anomije postavlja „između jednog starog reda stvari, koji više nije aktuelan, i jedne nove, još neuobličene strukture“, i koja se pokazuje kao „prostor u kojem protagonisti razgovaraju ne više pomoću pravila već povodom pravila (Leclercq),“ (Giordano 2001: 56-58), pri čemu se i sami protagonisti pokušavaju „konačno“ politički artikulirati na način kako to u povijesti BiH još nije viđeno.
Rezultate takve artikulacije nezahvalno je prognozirati – jer oni uključuju ne samo redefiniciju aktera i njihovih pozicija i uloga, već i redefiniciju okružja, sistema u kojem se oni kreću: ako će to biti općenito demokratsko okružje, a nadamo se uistinu da hoće, postavljaju se pitanja o tome koji će biti njegovi formalni okviri, ograničenja i mogućnosti, kakav će biti njen administrativno-organizacijski oblik etc.
Ono što je u svemu tome za nas bitno, i što otvara perspektivu „postpesimizma“ glede civilnoga društva, upravo je aktualnost ove „drame“ – ako su karte još uvijek na stolu, i ako igra još traje, civilno društvo u BiH još ima mogućnost redefiniranja vlastite pozicije i uloge.
Ako je cilj zaista imati demokratsko društvo, kojega je civilno društvo neizostavan segment, onda je temeljna promjena koja se mora dogoditi potpuno okretanje svih „osvojenih“ znanja i vještina, jednom riječju „kapaciteta“, subjektu toga društva: subjektu koji još ne postoji – građanstvu!
Izgradnja civilnoga društva u BiH tako je istovremeno izgradnja i uspostavljanje vlastitoga subjekta – građanstva. Ali ulozi su, u društvu kakvo je sada bosanskohercegovačko, i mnogo veći. Ako je unutar dominantne etnopolitike transformacija etnoreligijskoga subjekta u građanina kao nosioca politike preobražaja nestabilne zajednice kolektiva u demokratsko društvo nemoguća, ili bar ne uspijeva jer etnopolitika permanentno proizvodi militantni totalitarni, diskriminirajući etnički ekskluzivizam ─ ta zadaća ostaje, čini se, upravo civilnome društvu.
Još jednu iluziju treba razbiti. Građanka/Građanin, to nije apstraktna individua, ili buržuj, koga smo s Marxom prezirali27, niti „građanin“ „građanskih“ postkomunističkih političkih opcija, po pravilu ljevičar, anacionalan, poglavito ateista, agnostik u najboljem slučaju28. To je ono biće o kojemu je maloprije bilo riječi: biće sa svojim konkretnim potrebama, interesima i pravima koje artikulira i traži u društvenom i političkom forumu zajednice i svjesno preuzima odgovornost za njih. Ukratko, biće čiji je credo „Vita activa!“
Ovdje se stoga ni na koji način ne pledira za „konačni“ format demokratskog uređenja u smislu ili republikanizma, ili konsocijacije, ili nečeg trećeg. Naprosto se zagovara stajalište da demokratskog sistema ─ pa bio on samo labav savez etnija, ili građanski savez, ili ma kakav drugi savez ─ nema bez aktivnog građanstva.
Dakle, jedan ovakav preokret, svojevrsna evolucija onoga što se sad pokazuje kao civilno društvo, podrazumijeva reartikulaciju toga društvenoga prostora, kojim će dominirati ne donatori, projekti, razvojne agencije, već individue, grupe individua, pa i organizacije, i koji će otvoreno artikulirati prvenstveno vlastite interese, iznositi ih na „društveno tržište“, boriti se za njih u kontekstu ravnopravnosti i jednakog pristupa društvenim resursima, koji će, dakle, tražiti i, što je najvažnije, ostvarivati svoja prava.
A sve ovo je, u kontekstu antidemokratskoga patrijarhalno-tribalno-etnopolitičkog bosanskohercegovačkoga društva, barem generacijski dug proces – generacijska vizija u Lederachovom vremenskom okviru. Jer upravo ove strukture se temeljno razbijaju postojanjem funkcionalnoga civilnoga društva, koje ljude opredjeljuje na mnogo širem spektru društvenosti. Tek tada će civilno društvo moći postati funkcionalan korektiv društvenih odnosa, pa u tom kontekstu i države i vladavine prava.
Konačno, iz ove perspektive, građanska participacija nije samo mehanizam regulacije društvene stvarnosti, već je to, ponovimo, političko ponašanje par excellence.
Umjesto zaključka
No, krucijalno pitanje je: ko je zapravo subjekt ovoga toliko plediranog preokreta? Ko su njegovi nosioci, ko je avangarda civilnoga društva?
Jesu li to kurentni „poduzetnici“ civilnog društva, „vlasnici“ i „dioničari“ brojnih NVO-a? Obučeni i opremljeni za upravljanje projektima i procesima u društvenoj zbilji, uvijek su spremni otkriti problem, suosjećati, olakšati i pomoći tamo gdje je potrebno, a potrebe su gotovo beskrajne. Ipak, ustoličeni, dobrim dijelom solidno situirani u međuprostoru koji se otvorio demokratizacijom političkog prostora Bosne i Hercegovine, oni čine trenutno jedinu istinsku middleclass, bourgeoisiebosanskohercegovačkog društva. Jesu li, stoga, kao svojevrsna elita zainteresirani samo za očuvanje „tekovina“ inicijalnog „civiliziranja“ društva, u kojem su, istina, bili avangarda, i koje u dobro im znanom tehnokratskom maniru rutinski obnavljaju? I jesu li spremni učiniti radikalan potez u redefiniranju vlastitih strategija, djelovanja, korištenja resursa i kapaciteta? Najzad, jesu li spremni preuzeti odgovornost za redefiniranje civilnoga društva i građanstva u kontekstu bosanskohercegovačke „socijalne drame“? I koji bi ih dodatni uvjeti, ako već svi nisu ispunjeni, mogli navesti na takav prijeko potrebni radikalni pokret? Radikalno smanjenje priliva fondova? Ili je ta elita već uveliko sui generis, te bi bila u stanju izmanevrirati i tako ultimativan uvjet?
Ako, pak, nosioci preokreta nisu ili ne mogu biti kurentni „poduzetnici“ civilnog društva, ko bi to mogao biti?
Ovdje treba stati bez odgovora.
Jer, na kraju, koje su garancije da će proces reartikulacije civilnoga društva krenuti naznačenim tokom? Nikakve! Ali koje su alternative? Stalna izmjena kolonijalnih, autoritarnih i intervencionističkih režima kao trajno obilježje društvenih i političkih odnosa u BiH, uzurpirana država i nestabilno, etnički podijeljeno društvo na ivici nasilnih konflikata!
Upitajmo se: da li svjesno preuzimamo odgovornost za potonje stanje, što nas čini mazohistima? Ili smo u svom calculusu životnih varijabli to označili kao dugoročne efekte kojima ćemo se baviti tek kad nas konkretno i personalno sustignu, što nas čini prefriganim i sitnošićarđijskim pragmatičarima? Ili apsolutno nemamo svijesti o društvu u kojem živimo, već se puštamo „struji“ da nas nosi, što nas doslovno čini idiotima? Ili ćemo već danas početi djelovati?
Civilno društvo – Tat Tvam Asi!
BIBLIOGRAFIJA i preporučeno čitanje
Aristotel, (1988) Politika, Globus/ Sveučilišna naklada Liber, Zagreb;
Dizdarević et al. (2006) Procjena razvoja demokratije u Bosni i Hercegovini, FOD BiH http://www.soros.org.ba/images_vijesti/Istrazivanje%20demokratije/bos/05_civilno_drustvo_i_politicka_participacija.pdf;
Giordano, Christian: (2001) Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, XX VEK, Beograd;
Kuzmanić, Tonči: (1996) Ustvarjanje antipolitike – Elementi genealogije družboslovja, Znanstveni in publicistično središče, Ljubljana;
Kymlicka, Will: (2004) Multikulturalizam – Multikulturno građanstvo, Biblioteka Politea, CID, Jesenski i Turk, Podgorica, Zagreb;
Lederach, John Paul: (1999), Building Peace – Sustainable Reconciliation in Divided Societies, USIP, Washington DC;
Lefort, Claude: (2004) Izumevanje demokratije, Libertas, „Filip Višnjić“, Beograd;
Max-Neef Manfred, Elizalde, Antonio, Hopenhayn, Martin with the cooperation of
Herrera, Felipe, Zemelman, Hugo, Jataba, Jorge, Weinstein, Luis: (1989) Human Scale Development: An Option for the Future, u: Development Dialogue, 1989:1 A Journal of International Development Cooperation published by the Dag Hammarskjöld Foundation, Uppsala http://www.dhf.uu.se/pdffiler/89_1.pdf;
Schnapper, Dominique: (1996) Zajednica građana – O modernoj ideji nacije, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad;
Taylor, Charles: (2000) Prizivanje građanskog društva, Circulus, Beogradski krug, Beograd;
Vlaisavljević, Ugo: (2006) Etnopolitika i građanstvo, Biblioteka Status, UG Dijalog, Mostar;
_____________(2009) Civilno društvo, Prilozi za izradu strategije za uspostavu stimulativnog okruženja za razvoj civilnog društva u BiH,HTSPE Ltd. UK i Kronauer Consulting, http://www.kronauer-consulting.com/download/Pub_Civilno_Drustvo.pdf.
1U počecima prakticiranja civilnoga društva u BiH, ono se ispoljava prevashodno u etnopolitičkom organiziranju, koje traži demokratska prava.
2 S onu stranu nacionalnih strategija naroda u SFRJ, mogli bi se ratovi, koji su nastali u toku raspada SFRJ, tumačiti i u perspektivi pokušaja države da „obuzda“ narastajuće civilno društvo koje traži „izvjesna“ prava. Štaviše, činjenica da su se svi ti ratovi vodili kao općenarodni, tj. gotovo u potpunom odsustvu opozicije „civil – vojnik“, govori u prilog mogućnosti takve jedne interpretacije.
3Političkih, nacionalnih, religijskih!
4To je, čini se, uvijek nešto tuđe što nam se nudi i daje, a kao tuđe, u kulturama, kakva je i naša, koje su uvijek bile pod „tuđom čizmom“, ono je uvijek sumnjivo!
5Vrlo često termin civil society prevodimo i sa „građansko društvo“. O problemima koji proizlaze iz tog prijevoda vidjeti kod Vlaisavljevića 2006:141-142.
6Bilo da je došao prekasno, ili su antagonizmi bili prejaki, ili je u konačnici raspad te zemlje bio demokratski čin militariziranih civilnih društava, izveden nedemokratskim sredstvima!
7A kasnije u tom procesu i lokalnih političkih elita!
8Premda ne postoji jedinstveni registar nevladinih organizacija, istraživači HTSPE Ltd. UK i Kronauer Consultinga došli su analizom postojećih javnih registara do procjene od 12.189 organizacija, sa marginom greške od 1% zbog dvostrukih registracija na raznim nivoima. U procjeni broja aktivnih organizacija došlo se pak do brojke od 6.620 organizacija (HTSPE Ltd. UK i Kronauer Consulting 2009:75, 80). U ranijoj studiji istraživači FOD BiH su došli do procjene od 9.095 registriranih i 4.629 aktivnih (FOD BiH 2006: 297). Budući da između istraživanja nije uspostavljena korelacija teško da bi se moglo ispravno zaključiti o signifikantnoj tendenciji rasta broja organizacija. Ono što je vrlo relevantno i gotovo identično u obje studije je svakako procjena broja aktivnih NVO, koji je tek nešto iznad 50% registriranih.
9Jedna od ključnih riječi u razvoju civilnoga društva!
10Premda broj aktivnih članova takvih organizacija zasigurno nije veliki! U većem broju slučajeva riječ je o tzv. one-wo/man-show-u, lideru/liderki, koji „usput“ imaju malo „staff-a“. I naravno, bitno je napomenuti da ovdje ne govorimo o formama „autentičnih“ udruživanja koje nasljeđujemo iz prethodnog režima, kao što su sindikalna i stručna udruženja, sportski klubovi, KUD-ovi, i sl. No i na njih se, u konačnici, odnosi intervecionistička logika!
11Rukovode se primarno potrebama donatora, tj. njihovim programima i agendama.
12Autor teksta je bio suosnivačem nekoliko „autentičnih“ udruženja, od kojih su neka prihvatila donatorsko tržište, te u ovoj ili onoj formi opstala; druga su u nemogućnosti da svoju misiju ostvare u danom okruženju naprosto ugašena; a treća se nalaze u „sivoj zoni“ civilnoga društva, u kojoj se misija ostvaruje samo i isključivo entuzijazmom i masivnim samofinanciranjem malog broja članova.
13Uz koju, ako ne dolazi politička moć, a ono društveni i materijalni status zasigurno!
14I baš zato je moguće da vlast olako manipulira tim zahtjevima, jer iza njih ne stoji ozbiljna potreba koja je artikulirana „odozdo“ i koja će imati podršku bar u dijelu društva! Tako je moguće da Vlada RS-a, ponajprije njen premijer, pokrene kampanju protiv Transparency International u BiH, kao jedne organizacije koja čak pripada međunarodnoj mreži, i time pokaže koliko malo daje na značaju samom sektoru civilnoga društva, ali i uputi opomenu mnogo manjim i svakako krhkijim organizacijama, iza kojih ne stoji međunarodni faktor, kako se (ne)treba ponašati!
15Aktivni jer biraju, ili bar mogu birati, pasivni jer pitanje je da li (politički) izbor uistinu i postoji!
16Prevashodno kod donatora, što vrlo često uspijeva, a manje kod vlasti, jer to obično ne uspijeva!
17U ovome tekstu ponekad stavljam termin građanin pod navodnike, a nekada ne. Naime kada je riječ o općem značenju riječi građanin, ostavljam ga bez navodnika, dočim kada je riječ o građaninu BiH stavljam ga pod navodnike. Smisao toga postupanja otkriva se upravo u tekstu koji slijedi.
18Riječ je o procesima čije su nijanse nažalost tako malo istraživane, i koji su često sagledavani ideološki bilo iz pozicije antagonizma bilo iz pozicije kooperacije: gotovo nikako iz perspektive komplementarnosti tih dvaju taktika.
19Ono što često referiramo kao svrhu i cilj svakog projekta, a što ide preko neposrednih rezultata aktivnosti.
20NGO eliti koja, istina, poznaje „mantre“, ali često bez razumijevanja njihovoga sadržaja, značenja i konačno, da budemo pragmatični, njihove funkcije!
21Na kojima se redom Opća deklaracija UN o ljudskim pravima u svojoj biti zasniva!
22Bar sa praktične strane gledanja!
23Koju danas u velikoj mjeri, a u „nas“ u potpunosti uzurpira puka tehnologija vladanja i vlasti!
24Ta se borba za pozicioniranje ideološki transponira u krilatici „Opredjeljenje ili istrebljenje“, kako je ingeniozni HDZ-ov plakat iz 2001 poručivao, objavljujući samu bit političkog diskursa u BiH na tako eklatantan način.
25Udruženja ratnih veterana i žrtava rata često su i lako instrumentalizirana upravo u kreiranju „konačnih“ argumenata o potrebi etno-religijskoga jedinstva! Tu su svakako i brojna kulturna i sportska udruženja koja imaju za cilj „kultivirati“ „duh i tijelo nacije“.
26Budući se svi politički akteri de jure zalažu za demokratski poredak, nije moguće naprosto „odstraniti“ takvu jednu očitu tekovinu demokracije kao što je civilno društvo, ali je moguće opstruirati njegovo djelovanje birokratskim procedurama, selektivnim odobravanjem fondova, ignoriranjemi prijedloga, sugestija, preporuka organizacija civilnoga društva, etc.
27Slali na Gole Otoke, također!
28U kontekstu „građanskih“ političkih opcija, možda bi se moglo govoriti i o četvrtom etno-religijskom taboru u Bosni i Hercegovini, koji bi činili politički predstavnici partija tzv. građanske orijentacije i njihovi birači. Praksa miješanja tipa organizacijskih konstituanata u konsocijacijskim državama nije nepoznata: predstavnici etničkih, vjerskih, političkih grupa mogu participirati ravnopravno u podjeli političke moći – o čemu govori i slučaj Libanona, Austrije, pa i Nizozemske.
