Podsjećajući na važnost razumijevanja socijalne prirode informacija pred izazovima digitalnog doba, autor naglašava da bibliotekari moraju značajnije sudjelovati u procesima osnaživanja demokratske javne sfere, prepoznajući politički kontekst i odgovornost vlastite informacijske profesije.
Uvod
„There is nothing more political, than organizing information.“1
Sveprisutnost informacijske tehnologije u cjelokupnom području današnje ljudske aktivnosti intenzivno mijenja društvenu zbilju. Decentrirani karakter Interneta stvara nove oblike javnog diskursa u kojem problematika pristupa javnom dobru u novom informacijskom poretku predstavlja prijepornu tačku društva znanja. S obzirom da temeljna odgovornost bibliotečke struke proizlazi iz obaveze da se javno znanje (u)čini jednakopravno dostupnim, problem pristupa (elektronskim) informacijskim resursima u obliku javnog dobra predstavlja ključnu problemsku tačku društvene funkcije biblioteka, čija se temeljna zadaća ogleda u misiji ostvarivanja prava na slobodu izražavanja kroz slobodan pristup informacijama. Iz tog razloga snažnije zagovaranje socijalnog aktivizma u domenu bibliotekarstva rezultat je potrebe da se ozbiljnije promišljaju posljedice ekonomske i tehnološke globalizacije, koje ne samo da ugrožavaju status javnih institucija („oslobađajući“ ih brige za održivost intelektualnog okruženja koje bi osnaživalo obrazovanje, neovisno mišljenje i odbranu najšireg društvenog interesa, te podsticao slobodan pristup resursima javnog, informacijskog dobra) već ukazuju na to da bez podizanja političke svijesti među bibliotekarima − posebice o problematici koja se dotiče determinanti globalne ekonomije, slobodnog tržišta i konzumerizma − neće biti moguće suočiti se s etičkim prijeporima digitalnog doba u kojem je radikalno izmijenjen način proizvodnje, razmjene i korištenja informacija.
Stoga ovaj rad ima namjeru ukazati na to kako bibliotekari, informacijski stručnjaci 21. stoljeća, zanemarivanjem odgovornosti da promiču vrijednosti i potencijale socijalne prirode informacija, odnosno da istražuju društvenu prirodu znanja u digitalnom kontekstu, postaju idealno sredstvo, odnosno instrument za ostvarivanje novog informacijskog poretka, nove informacijske ekonomije, namjesto da svojim djelovanjem razvijaju i promoviraju proaktivan odgovor na privatizaciju javnog dobra, eroziju javne sfere i komodifikaciju kulture. Budući da nose etičku odgovornost osiguravanja pristupa informacijskim dobrima, bibliotekari bi zarad održivosti razmjene znanja u javnoj domeni trebali značajnije sudjelovati u procesima osnaživanja i podsticanja dijaloga kojima bi se jače osvijestio politički kontekst informacijske profesije odgovorne za oblikovanje funkcionalnog i održivog civilnog društva. Bez posvećenosti razvijanju politika društvene uključenosti2 ne mogu se ni očekivati značajnija podrška, reafirmacija niti popravljanje već uveliko narušene slike o profesiji koja je u Bosni i Hercegovini uveliko marginalizirana, izolirana na rubna područja kulturne politike zajednice koja, deklarativno, pretendira da se tranzicijski razvija prema vrijednostima, demokratski označenog, “informacijskog društva“.
Javna neutralnost i digitalna tehnokracija
Civilizacija kakvu smo poznavali u samo nekoliko desetljeća je izmijenila svoju tradiciju slobodnog stvaranja u kontrolirano: živimo u „kulturi dozvola“3 koju oblikuje novi režim invazivnih i represivnih režima vlasništva. Kultura je privilegija onih koji si je mogu priuštiti, a njezina slobodna distribucija je postala gotovo ilegalna aktivnost4. Prostor Mreže, primarno određen činjenicom da se informacija tretira kao roba koju treba eksploatirati putem sve rigidnijih zakonskih odredbi o zaštiti intelektualnog vlasništva, potvrđuje kako informacijski kapitalizam kao vodeća sila globalne kulturne standardizacije, informacijske sadržaje uzima za resurse koje treba osigurati, izolirati, isključiti, te ekskluzivno kontrolirati. Paradoksalno, premda je danas dostupnost duhovnog naslijeđa čovječanstva, zajedničkog vlasništva, dakle javnog informacijskog dobra, više nego ikada ranije, realnost koju omogućavaju otvorene komunikacijske platforme, demokratizacijski potencijali „globalne informacijske autoceste“ (promocija i osiguravanje slobodne razmjene informacija), bivaju osujećeni od strane društvenih struktura (korporacije, medijski konglomerati, vlade) koje uspostavljaju sve striktnije politike ograničavanja pristupa informacijama. Uspostavljanje kontrole manifestira se kao sve rigidnije zagovaranje agresivne industrije zaštite autorskih prava, koja pod okriljem copyrighta monopolizira distribuciju nematerijalne, intelektualne svojine na koju izvjesna prava polaže i javnost: „kulturna industrija je morala staviti van zakona bilo koji, tj. svaki neautorizovan pristup sadržaju koji ima u posjedu kako bi zadržala dominaciju i globalni uticaj.5“
Nova ekonomija digitalnog doba postavlja brojne etičke i profesionalne izazove pred biblioteke, kulturno-obrazovne institucije koje imaju zadatak da osiguravanjem slobodnog pristupa informacijskim izvorima pomažu pojedincima u oblikovanju i izražavanju njihovih mišljenja i stajališta. Osnovni izazov politikama informacijskog društva predstavlja sposobnost da se informacija percipira kao esencijalni dio intelektualne slobode i odgovornosti. Zbog toga se zaštita intelektualnih sloboda građana, kao temeljna zadaća, ali i odgovornost bibliotečke struke u globalnom, digitalnom društvu, prema istraživanjima iz domena informacijske etike6, nameće kao fokalni socijalni diskurs umreženog društva u kojem koncept „globalne informacijske pravde7“ predstavlja izvornu poziciju razumijevanja društva znanja8. Društvo znanja se pritom ne promatra isključivo iz perspektive ekonomije utemeljene na znanju (društvo znanja kao ključnog faktora produkcije – knowledge economy) već kao artikulacija mogućnosti proširenja prostora građanskih sloboda, preuzimanja odgovornosti za probleme od javnog interesa.
Nažalost, javne institucije poput škola, fakulteta, biblioteka, značaj informacije kao temeljnog resursa postindustrijske ere osjećaju mnogo više kao suočenje s novom javnom filozofijom9 kojom se promiče korporacijska globalizacija informacijskog društva, namjesto da u informaciji vide priliku za kreiranje ekonomski prosperitetnijeg, politički zrelijeg, demokratski odgovornijeg društvenog sistema. Iako utemeljeno na proizvodnji i razmjeni intelektualnog vlasništva koju omogućava globalna informacijsko-komunikacijska infrastruktura (ICT), informacijsko društvo promiče diskutabilno stanovište o neutralnosti informacijsko-komunikacijske tehnologije. Demistificiranje ove retorike od izuzetne je važnosti za razumijevanje nove informacijske politike kao kombinacije „kapitalističkog restrukturiranja i informacijske tehnologije10“ koja, namjesto kultiviranja osjećanja građanske odgovornosti promiče novi ekonomski poredak, koji nastaje iz proizvodnje i konkurencije zasnovane na informacijama.
Informacija se, više nego ikada ranije, tretira kao resurs koji treba eksploatirati na isti način na koji se nekada vršila industrijska eksploatacija materijalnih resursa, što igra presudnu ulogu u stvaranju i premještanju centara moći. Stoga, strateške odluke o razvoju društva, i u tom smislu o razvoju tehnologije, ne bi trebalo da donose samo tehnolozi s obzirom da one nisu isključivo tehničke već praktičnopolitičke prirode11. Ovu činjenicu bibliotekari, čini se, ne uzimaju dovoljno ozbiljno. Ovakvim se pitanjima pridaje sve manje važnosti, premda implikacije informacionalizma (kao koncepta razvoja zasnovanog na novim tehnologijama) direktno ugrožavaju humanističke ideale socijalnih društvenih praksi.
Nova ekonomija koja se temelji na mrežama12 ukazuje na dekompozicijsku tačku mita o Internetu kao decentraliziranom, antiideologijskom mediju nad kojim je nemoguće uspostaviti klasičnu kontrolu koja bi se vezala za određen centar moći. Razvijajući se prema zahtjevima tržišta, tehnologija ne stvara infosferu koja će nužno doprinositi kulturnom i ekonomskom prosperitetu. Pojačan globalni interes za zaštitu intelektualnog vlasništva, iza kojega stoji sistematsko uključivanje režima autorskog prava kroz međunarodne trgovinske ugovore, jedan je od najboljih pokazatelja konsekventnog opstruiranja ekonomskog, a time i političkog osamostaljivanja zemalja u razvoju13. Naime, implementacija snažnih zakonskih ograničenja kroz uspostavu novih mehanizama kontrole intelektualnog vlasništva, u krajnjoj konsekvenci, ima za cilj da se korisnici dovedu u poziciju potrošača, te je ohrabrivanje ovakve informacijske politike u direktnoj opreci sa idejama koje baštini bibliotekarstvo. Ako demokratizacija, obrazovanje i pristup javnom dobru predstavljaju strateški važno uporište bibliotečke profesije, tada njezino repozicioniranje spram logike tržišta (sa posebnim osvrtom na propitivanje mogućnosti jačanja intelektualnog konsenzusa struke kao odgovora na komodifikaciju informacija i eroziju javne sfere) zahtijeva spoznaju da pretpostavljeni telos, tj. svrsishodnost informacijskog posla, ne može biti povezan s imperativima služenja javnosti ukoliko se pristup javnom dobru ne stimulira alternativnim oblicima korištenja „demokratizirajućeg medija“ – Interneta.
Paradoksalno, zagovaranje otvorenijeg, prosperitetnijeg i pravednijeg društva istovremeno je povezano s rizikom opstojnosti fundamentalnih institucija obrazovanja zarad „ekonomske stabilnosti i održivosti“. Uveliko kompromitirana inkluzivistička retorika o „društvu znanja“, nažalost, kao da previše ne zabrinjava ni javnost: (svjetske) biblioteke sve više liče na tržne informacijske centre, postaju sve sličnije korporacijskim lancima knjižara, dok se istovremeno o njima govori kao o ključnim formacijama za promoviranje demokratski orijentiranog „globalnog sela“. Stoga se ideološke zamke ekonomskog fundamentalizma ne bi smjele smetnuti s uma svaki put kada hoćemo debatirati u vezi sa budućnošću razmjene informacija, pristupa znanju, informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji uopće, jer promišljanjem javne sfere i javnog dobra ujedno odlučujemo i o budućnosti institucija koje čuvaju, prikupljaju, organiziraju i diseminiraju informacije, te kao takve osiguravaju pretpostavke za održivost civilnog društva.
Javna sfera počiva na obrazovanim pojedincima, bez čijeg intelektualnog doprinosa, odnosno glasa u demokratskoj areni ne bi bilo moguće izdiferencirati prostor javnog mišljenja. Današnja decentralizirana socijalna arena, Virtualna Agora, omogućava nove forme elektronski posredovanog, javnog diskursa, koji od bibliotekara naprosto zahtijeva uključivanje u fenomene poput digitalne ili kiberdemokracije. Ako priznamo da bosanskohercegovački bibliotekari ne baštine iskustvo rada u demokratski orijentiranim institucijama, te tome pridodamo činjenicu da su ratne okolnosti u periodu globalnog umrežavanja dodatno doprinijele „gubljenju koraka“ s ostatkom svijeta, onda se s pravom možemo upitati jesu li naši „informacijski stručnjaci“ uopće spremni da tranzicijski prijelaz ka informacijskom društvu razumiju u kontekstu mnogo širem i složenijem od želje da se pukom informatizacijom bibliotečkog sektora (na kojoj, istini za volju, nije urađeno mnogo) vrati povjerenje u institucije na margini društveno-političkog života. Stoga razvijanje strategija u cilju premoštavanja digitalnog jaza, tj. preuzimanje odgovornosti za pravičnu raspodjelu i distribuciju informacija, ne samo da bi trebalo biti osnovni fokus istraživanja bibliotekara već ujedno i prilika, tj. dužnost da se etička, profesionalna odgovornost razumijeva kao manifestacija istinske povezanosti sa (globalnom) društvenom zajednicom i njezinim problemima.
Umrežena racionalizacija i progresivno bibliotekarstvo
Problem demokratizacije tehnologije centralno je pitanje virtualnih društvenih zajednica. S obzirom da se korpus javnog znanja (znanja dostupnog svima) u kiberprostoru organizira na novi način, razmjena znanja u digitalnom dobu ukazuje na potrebu novog promišljanja Habermasovog koncepta javne sfere, posebice načina na koji Internet danas mijenja sferu političkog života14. Radikalna decentralizacija kulturne produkcije, pored toga što je globalno izmijenila komunikacijsko okruženje (teoretski danas gotovo svako može postati pošiljatelj poruke, pa je ozbiljno „uzdrman“ monopol masovnih medija), ujedno je otvorila i nove etičke dileme okupljene oko pitanja: čini li ova promjena napredak prema demokratičnijem, informiranijem društvu, ili pak predstavlja opasnost zbog nemogućnosti reguliranja novih centara moći?
Interakcije koje se utemeljuju na nadmetanju umjesto na saradnji deregulacijom javnog dobra dovode zajednice koje ovise o zajedničkom naslijeđu u inferiornu poziciju, zbog nemogućnosti da se adekvatno reguliraju tržišni odnosi u domenu sve rigidnijih koncepata vlasništva. Predstavljajući najznačajniju silu kulturnog (pre)oblikovanja, Internet otjelovljuje potencijale subverzivnog djelovanja na politički život autoritarnih režima15, gradi nove društvene formacije, dovodi do brisanja „ranije uspostavljenih praksi, te zanemarivanja kulturnog etosa prošlosti16.“ Nevidljiva ruka kiberprostora gradi arhitekturu koja je posve oprečna onoj prije nje17: institucionalne informacijske prakse se iz analognog preslikavaju na digitalno društvo (na zakonskom nivou pooštravanjem režima intelektualnog vlasništva; na tehničkom nivou kontrolom nad digitalnim dobrima putem otežavanja ili onemogućavanja slobodnog pristupa; na ekonomskom nivou favoriziranjem prakse naplate usluga namjesto razmjene)18. Posljedice neoliberalnog ohrabrivanja privatizacije javnih dobara (kojima je direktno suprotstavljen otvoreni koncept Mreže), resursa koji su tradicionalno pripadali javnoj domeni, stoga su razlog više da se koncept „javnog vlasništva“ danas radikalno drugačije preispituje i redefinira unatoč činjenici da se koncept vlasništva smatra jednim od temeljnih aspekata ljudske slobode.
Izdavači digitalnih knjiga, na primjer, postavljaju sve brojnija ograničenja u pogledu načina korišćenja elektronskih dokumenata i publikacija, a nemali broj bibliotekara upozorava kako takva politika u budućnosti prijeti da značajnije oteža ili sasvim onemogući pristup mrežnim izvorima. Digital Rights Management19 ili DRM, kao potencijalno apsolutni sistem zaštite elektronskih djela putem softverskih zapreka („digitalnih brava”) koje ograničavaju neautoriziran pristup digitalnim objektima, mijenja i usložnjava uvjete nabavke građe za biblioteke, ali i sam način korištenja fondova. Osim toga, DRM ugrožava već uveliko limitirana budžetska sredstva biblioteka (jer traži ulaganje u skupa tehnička rješenja zaštite) dok, s druge strane, bibliotekare dovodi u nezavidnu poziciji pregovaranja sa izdavačima o uvjetima korištenja elektronskih knjiga na osnovu licencnih ugovora20.
S obzirom da novi koncept dijeljenja i razmjene sadržaja u digitalnom okruženju jasno pokazuje tendencije dominacije nad kulturnim tržištem, realno je ustvrditi da budućnost demokratizacije kompjuterske tehnologije umnogome ovisi o prepoznavanju razlika između potrošačkog i komunikacijskog modela Mreže. Bakardijeva i Feenberg koriste pojam „demokratske racionalizacije” kako bi objasnili da politička mobilizacija i orijentacija na borbu koja podržava mogućnosti i potencijale slobodnog udruživanja u virtualnom prostoru predstavljaju ključni momenat za tehnološku demokratizaciju21. Naime, digitalna kultura pretpostavlja ideju zajedništva (kolaboracijski alati, društvene mreže, pokret za slobodni softver itd.) kao platformu za stvaranje novog oblika socijalizma − tzv. digitalnog socijalizma kojim se promoviraju vrijednosti kolektivnog vlasništva. Ovaj „novi brend socijalizma22“, tzv. „dot-communism23“ ne se temelji na ideološkoj rigidnosti već na slobodnom opredjeljenju pojedinaca da svoju autonomiju putem Mreže ulažu u radnje koje podržavaju i podstiču dijeljenje informacija i znanja.
Aktivizam „slobodne kulture“ proizišao iz pokreta za slobodan softver, čija se filozofija temelji na zagovaranju podrške, tj. zaštite stvaralaca i inovatora, ustajanjem protiv „kontrolirane kulture“ (u kojoj stvaraoci i inovatori mogu stvarati samo pod nadzorom moćnih, tj. pod kontrolom stvaraoca iz prošlosti) danas sve konkretnije i snažnije preispituje tendencije koje prijete da se vlasništvo aglomerira u jednom pravnom subjektu, dajući mu ekskluzivno pravo da posjeduje i koristi informacije. Podložnost Mreže utilitarističkim gledištima korporativizacije, koja priznaje isključivo ekonomski procjenjive spoznaje, na taj je način ne samo u apsolutnoj opreci spram svih tradicionalnih, dugo vremena oblikovanih, građenih i čuvanih struktura, odnosno vrijednosti kakve npr. baštini bibliotekarstvo (ukorijenjeno u idealu o dijeljenu znanja, tradiciji koja je u opreci sa idejom o obrazovanju posmatranom kao djelatnost u službi privatnog, tržišnog interesa) već nas dovodi do dramatičnih pitanja o tome ko će posjedovati najfundamentalnije dijelove informacijske strukture?
Svijest o važnosti bibliotečkog aktivizma izvodi se iz uvjerenja da su informacijski stručnjaci digitalnog doba itekako pozvani da artikuliraju svoje nazore slobodno i kulturno-politički odgovorno zagovarajući borbu protiv svih oblika opstrukcije komunikacije, posebice tendencija koje ugrožavaju otvorenu arhitekturu Interneta24. Aktivnije sudjelovanje u preispitivanju i pomicanju tradicionalnih disciplinarnih granica tako predstavlja nužnu artikulaciju otpora ekonomskom liberalizmu dvadesetog stoljeća koji je dokinuo imperative služenja javnom dobru. Polazeći od temeljne pretpostavke da bibliotekarstvo nosi imanentnu kulturnu težinu, političku važnost i društvenu vrijednost, postavke progresivnog, radikalnog, aktivističkog, tj. kritičkog bibliotekarstva25 kao alternativnog koncepta bibliotečke kulture, sugeriraju kako bibliotečki poziv, kao društvena aktivnost, „jeste i subjekt i objekt ideološke borbe26“.
Nažalost, u Bosni i Hercegovini ne postoji svijest o važnosti kiberkulture za promicanje aktivizma među bibliotekarima. Rijetko smo u prilici čuti kako domaći bibliotekari napominju da pored zadaće prikupljanja, organiziranja, diseminacije i čuvanja informacija, profesionalna odgovornost nalaže i podršku civilnim inicijativama koje preispituju budućnost „slobodnog“ i „otvorenog“ društva znanja pružanjem otpora tehnologijama nadzora (mrežama kontrole). Odustajanje od (samo)refleksije i zauzimanja jačih kritičkih pozicija tako ne samo da podriva mogućnosti odbrane intelektualnih sloboda zajednice već pokazuje i kako se u nekritičkom prihvatanju dominantnih diskursa, kojima se informacijsko društvo etablira na tehnološkoj racionalnosti, politički, ekonomski i društveno institucionalizirana27 tehnologija ne interpretira iz perspektiva koje promiču njezine kontrakulturne potencijale, već upravo na temelju vrijednosti informacionalizma, deregulacijske liberalizacije, privatizacije i globalizacije.
Zaključak
Dijalektički odnos korporacijske hegemonije i progresivnih snaga koje informacijsko-komunikacijsku tehnologiju i Internet gledaju kao prostore demokratske slobode i otvorenog društva ukazuje na to kako kontradikcije inherentne novim tehnologijama duboko pogađaju bit bibliotečke prakse. Upravo zbog toga je od izuzetnog značaja za bibliotekare da razumiju svoju ulogu u kulturnoj politici digitalnog doba prihvatajući izazov osiguravanja uvjeta da informacijsko-komunikacijske tehnologije budu implementirane na način da stimuliraju i unaprijede opće javno obrazovanje, kreativnost, komunikativnost i intelektualne slobode uopće.
Pod pritiskom poduzetničke idologije danas je, nažalost, sve dominantnije mišljenje da su bibliotekama potrebniji IT profesionalci, IT specijalisti, IT menadžeri, koji ne samo da se mnogo jednostavnije distanciraju od tradicionalnih vrijednosti bibliotekarstva (olako zanemarujući kompleksne društvene promjene koje proizvodi tehnologija) nego se njihovim pozicioniranjem u javnim institucijama direktno podržavaju tendencije „mjerljive učinkovitosti“ koja kompetitivno-menadžerskoj paradigmi osigurava tranzicijsko-kapitalistički, sporo, ali temeljito preobražavanje sektora društvenih znanosti. Ako primarnost zadaće biblioteka/ra da služe korisnicima i budu na usluzi društvenoj zajednici jeste preduvjet za demonstriranje osjetljivosti za krucijalne probleme informacijskog društva (kao pretpostavljenog nositelja demokratizacijskih promjena), onda svakako možemo ustvrditi kako bibliotekari, ignoriranjem (kiber)etičkih prijepora i bez jačeg oslanjanja na etos intelektualne slobode, neće moći odgajati nove generacije informacijskih pismenih građana. Zanemarivanjem važnosti svoje socijalne misije, dužnosti da predstavljaju javnu sferu i brane informacijsko, javno dobro, bibliotekari postaju instrumenti novog svjetskog poretka – neutralni, indiferentni posmatrači globalizacije univerzalističkih vrijednosti (ljudska prava, demokratija, sloboda, kultura).
Pretjerana prisutnost tehnološke paradigme koja u bibliotečkim i informacijskim znanostima uvjetuje mnogo veće poklanjanje pažnje informatizaciji i tehničkoj infrastrukturi uopće, profesiju bibliotekara/informacijskog stručnjaka uveliko reducira na puke opslužitelje informacijskih sistema. Pristup informacijama bez osiguravanja pomoći da se informacija razumijeva u kontekstu, dakle osigura stručna pomoć u transformiranju informacija u znanje, očigledan je rezultat nekritičkog prihvatanja filozofije menadžmenta znanja, koji svoju budućnost vidi u reformiranju uloge bibliotekara i, štaviše, uvjetuje njihovo pretvaranje u informacijske profesionalce vične jedino „kanalisanju sadržaja28“. Stoga, nekritičko priklanjanje „fantazmama efikasnosti, iskoristivosti, kontrole, učinkovitosti i prilagođavanja29“ ne može ni proizvesti drugačiju informacijsku praksu osim korporacijsku, čije slijeđenje predstavlja saučesništvo u izgradnji društva kontrole.
Diskreditiranje govora o ciljevima, smislu, značenjima i vrednotama, „oslobađanje” od brige za održivost intelektualnog okruženja koje ohrabruje obrazovanje, neovisno mišljenje i odbranu najšireg društvenog interesa koji bi bio u službi javnog dobra, ne ugrožava tek društveni status biblioteka kao idealnih sistema podrške demokratizaciji, već denuncira retoričku figuru inkluzivnosti kojom se promovira „društvo znanja“. Ta ključna riječ informacijske ekonomije podstiče, kako to veli Hakim Bey, (informacijski) rat koji se vodi u svrhu stjecanja teritorija svojstvenog informacijskom dobu – ljudskog uma. Duh informacijskog društva, taj svojevrsni projekat protuprosvjetitljstva, svojim odricanjem od istine tako značajno ugrožava kulturu (samo)svijesti, dovodeći je do samog odvajanja od njezina moralnog bića. Hoće li bibliotekari saučestvovati u ozbiljenju „društva neznanja“ ovisit će prije svega o nositeljima same struke, njihovom zalaganju da u bibliotečki diskurs uvedu oštru kritiku industrijalizacije znanja argumentiranim stavovima koji će pokazati kako digitalno doba „ne podrazumijeva tek tehnološko osavremenjivanje već također i socijalnu reorganizaciju tehnologije30.“
LITERATURA
-Afrić, Vjekoslav. „Informacijske tehnologije i društvo“. Zbornik radova „Težakovi dani“. Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Zagreb, 2002. str. 13.
-Bakardijeva, Maria and Andrew Feenberg. „Community Technology and Democratic Rationalization.“ The Information Society Vol. 18, No. 3 (2002).
-Castells, Manuel. „Informacionalizam i umreženo društvo“. U Himanen, Pekka. Hakerska etika i duh informacijskog doba. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002. str.124.
-Chaparro-Univazo, Sergio. Where Social Justice Meets Librarianship. Information for Social Change.No.25,Summer2007. http://libr.org/isc/issues/ISC25/articles/WHERE%20SOCIAL%20JUSTICE%20MEETS%20LIBRARIANSHIP.pdf (26.04.2008)
-Coyle, Karen. The Technology of Rights: Digital Rights Management. Talk originally given at the Library of Congress, November, 19, 2003. www.kcoyle.net/drm_basics.pdf (14.08.2009.)
-D'Angelo, Ed. Barbarians at hte Gates of Public Libraries: How Postmodern Consumer Capitalism Threatens Democracy, Civil Education and the Public Good. Duluth, Minnesota: Library Juice Press, LLC., 2006.
-Darch, Colin. “Progressive Librarianship: Oxymoron, Tautology, or the Smart Choice”. INNOVATION 22 (June 2001), page 7.
-Geist, Michael. Preserving printed and digital heritage. BBC News (22, January, 2007.). http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/6287181.stm (26.10.2009.)
-Habermas's acceptance speech printed by the Viennese paper Der Standard on March 10th and 11th, 2006. http://www.signandsight.com/features/676.html (19.01.2008.)
-Klein, Naomi. „Why Being a Librarian is RadicalChoice.“ Dissident Voice (July, 2005). Speech at the Joint American Library Association/Canadian Library Association Conference, June, 24 2003. http://dissidentvoice.org/Articles7/Klein_Librarian.htm (22.11.2006.)
-Lessig, Lawrence. „The architecture of innovation“. Duke Law Journal 51 (6). Digital Library of Commons. http://dlc.dlib.indiana.edu/archive/00002378/
-Liessmann, Konrad Paul. Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2008.
-Litwin, Rory. „Neutrality, Objectivity, and Political Center“. Library Juice Concentrate. Ed. Rory Litwin. Duluth, Minnesota: Library Juice Press, LLC., 2006.
-Postman, Neil. Technopoly: The Surrender of Culture to Technology. New York: Knopf, 1992.
-Pyati, Ajit K. „Critical Theory and Information Studies: a Marcusean infusion.“ Policy Futures in Education. Vol. 4, No. 1 (2006).
-Rosenzweig, Mark. „The basis of a humanist librarianship in the ideal of human autonomy“. Progressive Librarian 23 (Spring, 2004). http://www.libr.org/pl/23_Rosenzweig.html (10.12.2008.)
-Samek, Toni. „Internet and Intention: An Infrastructure for Progressive Librarianship“. International Journal of Information Ethics. Vol. 2. (11/2004).
-Stiglitz, Joseph. „Intellectual -property rights and wrongs“. Project Syndicate. An Association of Newspapers Around the World. Available at: http://www.project-syndicate.org/commentary/stiglitz61/English (21.05.2007.)
-Štalder, Feliks. Otvorena kultura i priroda mreža. Novi Sad: Futura publikacije, 2005.
-UNESCO. Towards knowledge societies. Paris, Unesco, 2005. http://unesdoc.unesco.org/images/0014/001418/141843.pdf (25.05.2007.)
-Wolin, Sheldon. "The New Public Philosophy."Democracy 1, no. 4 (1981): 23-36.
1Chaparro-Univazo, Sergio. Where Social Justice Meets Librarianship. Information for Social Change. No. 25, Summer 2007. http://libr.org/isc/issues/ISC25/articles/WHERE%20SOCIAL%20JUSTICE%20MEETS%20LIBRARIANSHIP.pdf (26.04.2008)
2Ekonomski komunitarizam i društveno-intelektualni libertarijanizam na kojima počiva ideal održivosti biblioteka omogućavaju da se na jednoj takvoj „platformi“ razvija progresivan sistem podrške razvoju demokratskog društva. Naime, posebnost biblioteka se ogleda u tome da su one istovremeno i komunitarne i libertarijanske (u ekonomskom smislu komunitarne jer su građene na solidarnosti, zajednica koristi informacijske izvore biblioteka dijeleći ih, a u socijalnom i intelektualnom smislu libertarijanske s obzirom da bi trebale biti inkluzivne, jednako za sve ideje, bez cenzure). Vidjeti više: Litwin, Rory. „The Library Juice Manifesto “. Library Juice Concentrate. Ed. Rory Litwin. Duluth, Minnesota: Library Juice Press, LLC., 2006.
3Lawrence Lessig, lider pokreta Creative Commons, priznati profesor prava pri Stanford Law School i osnivač Stanford Center for Internet and Society, autor je teorije kojom se hoće objasniti načini kojima se Internet preobražava u skladu s vladajućom ideologijom društva koja smatra da se „svijetom najbolje upravlja kada je podijeljen među privatnim vlasnicima.“ Objašnjavajući stjecišta brojnih kontroverzi koje generiraju izmjene zakona o intelektualnom vlasništvu, Lawrence Lessig naglašava kako sprega politike, prava i tehnologije potiče i širi kontrolu nad sadržajem, čime se radikalno mijenja arhitektura Interneta kao otvorenog protokola za razmjenu digitalnog sadržaja. Vidjeti Lessig, Lawrence. „The architecture of innovation“. Duke Law Journal 51 (6). Digital Library of Commons. http://dlc.dlib.indiana.edu/archive/00002378/
4Samek, Toni. Librarianship and Human Rights: A twenty-first century guide. Oxford: Chandos Publishing, 2007. pg. xxi.
5Nakon gubitka kontrole nad sredstvima za proizvodnju i distribuciju, a s pojavom Interneta, kao posljednje područje nadzora ostala je bitka za sam komunikacijski sadržaj – informacije konačno osigurane (zaštićene), odnosno kontrolirane rigidnim režimom autorskog prava. Vidjeti više: Štalder, Feliks. Otvorena kultura i priroda mreža. Novi Sad: Futura publikacije, 2005.
6Informacijska etika predstavlja izučavanje etičkih teorija i načina njihovog uključivanja u probleme upravljanja informacijama, odnosno razvijanje odgovornosti s obzirom na posljedice individualnih i kolektivnih interakcija u, digitalnom tehnologijom radikalno izmijenjenom informacijskom području. Istraživanja u području informacijske etike imaju za cilj podsticanje aktivnosti kojima bi se unaprijedili pristupačnost i korištenje digitalnih tehnologija kao preduvjet ekonomskog i društvenog razvoja.
7Digitalna podijeljenost je posljedica nejednakih mogućnosti pristupa elektronskim izvorima, a smanjivanje digitalnog jaza između “informacijski bogatih” i “informacijski siromašnih” dio je odgovornosti bibliotekara, kako bi se osigurala pravična distribuciju informacija, odnosno razmjena znanja (bridging the digital divide).
8UNESCO upozorava na prenaglašavanje tehnološke paradigme tumačenja društva znanja, te u tu svrhu pravi razliku između informacijskog društva i društva znanja kao susjednih faza društvenog razvoja: ideja informacijskog društva temelji se na naglom tehnološkom prodoru i napretku, dok koncept društva znanja obuhvata znantno šire društvene, etičke i političke dimenzije. Vidjeti: UNESCO. Towards knowledge societies. Paris: UNESCO, 2005.
9Nova javna filozofija je redefinirala okolnosti pod kojima javne institucije danas operiraju, i to na način da se poslovni modeli i menadžment uvode u neprofitni sektor. Škole, univerziteti, arihivi, biblioteke i muzeji dijele istu sudbinu. Politički znanstvenik Sheldon Wolin doba „nove javne filozofije” vidi kao eru u kojoj ekonomija dominira javnim diskursom. Prema Wolinu, ekonomija oblikuje svaku sferu javne aktivnosti, od zdravstva, preko obrazovanja i socijalnih odnosa, sve do naoružanja, zaštite okoliša i znanstvenih istraživanja. Historijski gledano, to nije oduvijek bilo tako; naime, postojao je „historijski skepticizam glede motiva biznismena”, a javno dobro je imalo potpuno drugačiji „rejting” nego danas. Vidjeti više: Wolin, Sheldon. "The New Public Philosophy" Democracy 1, no. 4 (1981): 23-36.
10Castells, M. Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura. Svezak I, Uspon umreženog društva. Zagreb: Golden Marketing, 2000.
11Afrić, Vjekoslav. „Informacijske tehnologije i društvo“. Zbornik radova „Težakovi dani“. Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Zagreb, 2002. str. 13.
12Manuel Castells je autor poznat po svojoj seriji knjiga Informatičko doba, u kojim je analizirao informacijsko društvo i iznio teoriju o „ponovnom rođenju kapitalizma“ na temeljima „digitalne revolucije“. Castells je uočio vezu između informatičkog kapitalizma, globalizacije i rasta socijalne nejednakosti širom svijeta. Vidjeti: Castells, Manuel. „Informacionalizam i umreženo društvo“. U Himanen, Pekka. Hakerska etika i duh informacijskog doba. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002. str.124.
13Svaka zemlja koja želi ući u WTO (World Trade Organization) mora prihvatiti TRIPS (Agreement on Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights) kao međunarodni zakon i provesti mehanizme zaštite intelektualnog vlasništva. U protivnom, za nepoštivanje odredbi TRIPS-a predviđene su kazne i trgovinske sankcije. Joseph Stiglitz tvrdi kako zemlje potpisnice Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva u biti nisu razumjele kako njegovo potpisivanje mnogo više usporava nego što potiče razvoj. Usvojen pod pritiskom farmaceutske industrije i industrije zabave, TRIPS samo još više produbljuje jaz između bogatih i siromašnih – takse i naknade koje zemlje u razvoju plaćaju vlasnicima patenata iz industrijskih zemalja značajno su porasle od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća (prema izvješću OXFAM-a, u 1998. godini SAD su imale „višak“ od 23 biliona dolara na osnovu izvoza intelektualnog vlasništva). Vidjeti: Stiglitz, Joseph. „Intellectual -property rights and wrongs“. Project Syndicate. An Association of Newspapers Around the World. Dostupno na: http://www.project-syndicate.org/commentary/stiglitz61/English (21.05.2007.)
14Sam je Jurgen Habermas prije nekoliko godina objašnjavao kako korištenje Interneta istovremeno širi i fragmentira komunikacijski kontekst. Ta činjenica proističe iz mogućnosti da se posredstvom Interneta subverzivno djeluje na intelektualni život u autoritarnim režimima. Međutim, kako Habermas pojašnjava, „cijena koju plaćamo za egalitarianizam koji nam je ponudio Internet“ (da decentralizirano pristupamo i objavljujemo elektronske tekstove) jeste porast broja tekstova, odnosno mišljenja „bez uredništva“, zbog čega se gubi mogućnost održavanja intelektualnog fokusa. Habermasov pristupni govor koji je objavio bečki list Der Standard 10. i 11marta 2006. http://www.signandsight.com/features/676.html (19.01.2008.)
15Očigledna je vrijednost blogosfere u zemljama poput Iraka, Irana, Kine, Sjeverne Koreje, gdje se putem Interneta nastoji boriti protiv totalitarnih režima i njihovog nastojanja da monopoliziraju medije.
16Feenberg objašnjava kako su se od prvobitnog entuzijazma u vezi s potencijalom koji su kompjuterske mreže davale idejama o univerzalnoj međupovezanosti zajednica, optimizma koji se gradio na metafori o „Internetu kao tehnologiji zajednice“, paralelno razvijale i kritike novog društvenog prostora koje Internet označavaju „moralno inertnim“ i „društveno razornim“. Bakardijeva, Maria and Feenberg, Andrew. „Community Technology and Democratic Rationalization.“ The Information Society Vol. 18, No. 3 (2002).
17Lawrence Lessig u svojoj vrlo utjecajnoj knjizi Kod i drugi zakoni kiberprostora zaključuje da je jedini način da se utječe na ponašanje u kiberprostoru reguliranje koda. Sa jedne strane djeluju sile (država, policija) koje putem zakonskih regulativa nastoje kontrolirati ponašanje na Mreži (ograničavati pristup različitim informacijskim resursima), dok s druge strane djeluju tržišne sile koje nastoje kontrolirati, urediti tj. regulirati mrežni prostor na način koji će osigurati i unaprijediti poslovnu dobit.
18Vidjeti više: Stadler, Felix. Open Cultures and the Nature of Networks. Novi Sad: Futura publikacije, 2005. http://felix.openflows.com/pdf/Notebook_eng.pdf (10.11.2007.)
19Vidjeti više: Coyle, Karen. The Technology of Rights: Digital Rights Management. Talk originally given at the Library of Congress, 19. novembra 2003. www.kcoyle.net/drm_basics.pdf (14.08.2009.)
20Ovaj primjer nove politke zaštite sadržaja pokazuje kako je legalno korištenje elektronske knjige postalo izuzetno složeno i zahtjevno. Brojna su osporavanja upućena od strane bibliotečke zajednice, dok je u Kanadi isposlovana zakonska regulativa koja nalaže izdavačima da „otključaju“ kriptirane podatke, odnosno oslobode elektronsku publikaciju sistema koji onemogućava pristup prije njezina dostavljanja u biblioteku ili arhiv. Vidjeti: Geist, Michael. Preserving printed and digital heritage. BBC News (22. januar 2007.). http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/6287181.stm (26.10.2009.)
21Bakardijeva, Maria and Feenberg, Andrew. „Community Technology and Democratic Rationalization.“ The Information Society Vol. 18, No. 3 (2002).
22Kevin Kelly pojašnjava kako je digitalni socijalizam koji operira u carstvu tehnološke kulture u potpunosti integriran u globalnu ekonomiju umreženog društva, te predstavlja decentralizaciju u njezinom najekstremnijem obliku: „umjesto okupljanja na zajedničkim posjedima, zajednica se okuplja u zajedničkim svjetovima; umjesto državnih fabrika, ljudi se okupljaju oko virtualnih desktop-fabrika; umjesto dijeljenja krampi i lopata, dijele se mrežne aplikacije, skripte i programska sučelja; umjesto nacionalne produkcije, pojavljuje se peer-to-peer razmjena itd.“ Vidjeti: Kelly, Kevin. „The New Socialism: Global Collectivist Society is Coming Online.“ Wired Magazine (17.06.2009.) http://www.wired.com/culture/culturereviews/magazine/17-06/nep_newsocialism (15.08.2009.)
23Sintagmu je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća osmislio američki pjesnik i politički aktivist John Perry Barlow (nekadašnji član hippy benda Grateful Dead), a pod terminom 'dot-communism' je podrazumijevao „radnu snagu u potpunosti sastavljenu od slobodnih agenata“, odnosno političku sferu koju označavaju tehnološka infrastruktura i odsustvo vlasništva.
24Na ovogodišnjim izborima za Evropski parlament švedska Piratska stranka je osvojila zastupničko mjesto na temelju svoje političke platforme koja se primarno temelji na reformi zakona što se tiču intelektualnog vlasništva i postupnog ukidanja patentnog sistema.
25Sintagma kritičko bibliotekarstvo se u Evropi koristi kao sinonim za društveno odgovorno bibliotekarstvo, (radikalno bibliotekarstvo) koje vuče korijene iz SAD, gdje se insistiranjem bibliotečkih aktivista da se Američka asocijacija bibliotekara kroz svoj rad snažnije uključi u zaštitu intelektualnih sloboda, krajem tridesetih godina prošlog stoljeća začeo pokret tzv. progresivnog bibliotekarstva. Zagovaranjem vizure bibliotečke kulture utemeljene na rekonceptualizaciji tradicionalne etike intelektualne slobode pokret progresivnog bibliotekarstva ima za cilj razvijanje strategija kontrakulturnog otpora i alternativne vizije globalizacije putem promocije socijalnog aktivizma unutar bibliotečke struke.
26Darch, Colin. “Progressive Librarianship: Oxymoron, Tautology, or the Smart Choice”. INNOVATION
22 (jun 2001).
27Pyati, Ajit K. „Critical Theory and Information Studies: a Marcusean infusion.“ Policy Futures in Education. Vol. 4, No. 1 (2006).
28S tim u vezi Rory Litwin upozorava kako bibliotekari ne smiju pristati na odustajanje od tradicionalnih vrijednosti profesije koje su podrazumijevale obrazovnu ulogu (kritičko promišljanje i interpretaciju) zarad prihvatanja uloge u sferi aktivnosti koja od njih čini tzv. „content people“ – osobe koje opslužuju sferu razmjene (chanelling) „sadržaja“ kroz informacijske sisteme.
29...sve samim oblicima neobrazovanosti, kako to ističe Konrad Paul Liesmann, objašnjavajući kako se u „društvu znanja“ reformiraju prostori obrazovanja na način da humanistički ideali postaju relikti duha vremena u kojem se parametri prirodnih zananosti nastoje nametnuti humanističkim znanostima. Vidjeti: Liessmann, Konrad Paul. Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2008.
30Rosenzweig, Mark. „The basis of a humanist librarianship in the ideal of human autonomy“. Progressive Librarian 23 (Spring, 2004). http://www.libr.org/pl/23_Rosenzweig.html (10.12.2008.)
