Politika kulture

Vladavina prava

(Za)činiti politiku

Država pod lupom

Ljudska (ras)prava

Mediji i komunikacije

Konkursi / Natječaji

Blog

Home

(Ne)moguća reforma u Bosni i Hercegovini?

Nenad Stojanović, 15.10.2009, (2)

Skicirajući moguću alternativu konsocijacijskom modelu u Bosni i Hercegovini, Nenad Stojanović se zalaže za direktnu demokratiju u BiH, tvrdeći da ona može imati centripetalni učinak i da može poboljšati integraciju njenog (trenutno podijeljenog) društva.

Tags: Konsocijacija | demokratija u normi i praksi | modeli demokratije | politička participacija

---

Skicirajući moguću alternativu konsocijacijskom modelu u Bosni i Hercegovini, Nenad Stojanović se zalaže za direktnu demokratiju u BiH, tvrdeći da ona može imati centripetalni učinak i da može poboljšati integraciju njenog (trenutno podijeljenog) društva.

---

Uvod

U proteklih nekoliko godina konsocijacijski model demokratije često se navodi kao moguće rješenje blokade demokratskih institucija u Bosni i Hercegovini (BiH) (vidjeti, npr. Kasapović 2005, Kasapović 2007, Vlaisavljević 2005). Drugi autori su, međutim, oprezniji i izražavaju sumnje da bi takav model ovu zemlju mogao dovesti do stabilne i funkcionalne demokratije (vidjeti npr. Mujkić 2006, Mujkić 2008, Abazović 2007).

Ja dijelim njihovu skeptičnost (vidjeti Stojanović 2006a, 2007). Kako konsocijaciju vidjeti kao «jedino moguće» rješenje za BiH ako je u stvarnosti ona dio problema? U naučnoj literaturi institucionalni okvir BiH se uistinu smatra idealnim tipom konsocijacije (Bose 2002: 216, Belloni 2004: 336, Bieber 2005). Skoro da nema zemlje koja tako dosljedno prati Lijphartov (1977, 2004) model konsocijacijske demokratije. U svojoj komparativnoj analizi institucija drugih «podijeljenih društava» na Balkanu, Bieber (2005: 90-91), na primjer, tvrdi da se BiH može smatrati «konsocijacijom plus». Njen ustav ne samo da ima sve odlike konsocijacijskog modela (podjela vlasti na nivou vlade, autonomija, pravo veta za manjine, proporcionalna zastupljenost), već ide i korak dalje. Sistem prava na veto je izuzetno strog, etnonacionalne kvote primjenjuju se na svim institucionalnim nivoima, itd. Naravno, autori koji podržavaju konsocijacijsko rješenje za BiH vjerovatno su svjesni ovih činjenica. Ipak, oni još uvijek insistiraju na tom rješenju i tvrde da «malo ljudi, čak i među političarima, ima danas svijest o Bosni i Hercegovini kao konsocijaciji» (Vlaisavljević 2005: 122). Kasapović (2005: 199), s druge strane, navodi da BiH još uvijek nije u potpunosti konsocijacijska jer hrvatski segment ne posjeduje sopstvenu samoupravnu teritorijalnu autonomiju jer mora dijeliti postojeću Federaciju Bosne i Hercegovine sa Bošnjacima.

Postoje li alternative konsocijacijskom modelu?

Kritičari onih koji ne podržavaju konsocijacijski model u BiH će reći: «Istina je da se BiH na svom teškom putu da postane stabilna demokratija susreće s mnogim problemima, ali koja je alternativa konsocijaciji i podjeli vlasti među etničkim skupinama?»
Uistinu, ovo je glavni prigovor koji Lijphart upućuje svojim kritičarima poput Donalda Horowitza (2002)¹.  I moramo priznati da ne postoji mnogo ubjedljivih alternativa (vidjeti Bogaards 2006).

U ovom članku želim istražiti vrline direktne demokratije u pluralnom i/ili podijeljenom društvu kao što je BiH. Moja osnovna teza je da mehanizmi direktne demokratije mogu imati značajne centripetalne učinke u podijeljenim društvima i omogućiti političku integraciju različitih skupina. Iznenađuje da ovaj aspekt direktne demokratije nije dovoljno analiziran u postojećoj literaturi².

Iako se ovaj članak može shvatiti kao akademska vježba na ovu temu, treba napomenuti da direktna demokratija postepeno ulazi u politiku i društvo u BiH. U martu 2009. godine brojne organizacije civilnog društva u BiH pokrenule su kampanju za uvođenje mehanizama direktne demokratije u ustav³.  U jesen 2008. i u ljeto 2009. godine bh. političari i novinari pohađali su seminare u Švicarskoj vezane, pored ostalog, i za direktnu demokratiju, gdje su pokazali sve veći interes za ovu instituciju.

Paradoks direktne demokratije

Direktna demokratija može igrati važnu ulogu u uspostavljanju stabilne demokratije u podijeljenom (posebno multietničkom i/ili multijezičkom) društvu. U daljem tekstu ću pokazati da je ovo popratna pojava i istinski paradoks direktne demokratije

Direktna demokratija zaista ima mnoštvo nedostataka. Mislioci poput Platona, Edmunda Burkea, Maxa Webera i Josepha Schumpetera izrazili su sumnju u sposobnost građana da se izjasne o kompleksnim političkim pitanjima (vidjeti Kriesi 2005: 4, Papadopoulos 1998). U skorije vrijeme, Sartori (1987: 120) i Budge (1996) su slično rezonovali. Prema Gerberu (1999), direktnom demokratijom često manipulišu bogati demagozi i populisti, pa je stoga podložna riziku da umjesto instrumenta u rukama građana postane instrumentom lobiranja. Kao takva ozbiljno bi podrivala predstavnički oblik demokratije  (Broder 2000).

Ipak, glavni nedostatak koji se nas ovdje tiče jeste da je direktna demokratija institucija koja po svojoj prirodi dopušta većini građana (50 posto + 1) da nametne svoju volju manjini. Kao takva ne čini se adekvatnim instrumentom za multietničke zemlje sačinjene od većine i jedne ili više manjina. Naprotiv. Mnogi autori smatraju direktnu demokratiju «antitezom» konsocijacijskog modela (Barry 1975: 485; vidjeti također Steiner i Obler 1977: 328, Reilly 2005). Zaista, historija nam pokazuje da rezultati referenduma mogu stvoriti tenzije između jezičkih skupina (vidjeti referendum o «kraljevskom pitanju» u Belgiji, 1950.) ili biti popraćeni oružanim sukobima (vidjeti referendume o nezavisnosti u bivšoj Jugoslaviji s početka 1990-ih).

U ovom kontekstu je paradoksalno da je Švicarska, zemlja koja se općenito smatra najuspješnijom multijezičkom (kao i multireligijskom, multietničkom, multikulturnom itd.) demokratijom, istovremeno i svjetski prvak u primjeni direktne demokratije. Naime, skoro trećina (555 od 1.840) svih referenduma održanih u svijetu na državnom nivou do kraja 2008. godine održana je u Švicarskoj. Statistike su još impresivnije kad se analiziraju podaci o referendumima održanim na nižim nivoima organizacije vlasti: 4.253 od 7.288 (58 posto) takvih referenduma održano je u Švicarskoj⁴.    

I ne samo da je švicarska multijezička demokratija preživjela tako intenzivnu praksu direktne demokratije. Paradoks je u tome što je, po mom mišljenju, ova institucija bila važan faktor stvaranja unutarnje kohezije Švicarske, čineći cijeli švicarski demokratski sistem održivim i, štaviše, dugoročno stabilnim. Kako je to moguće?

Postoje, smatram, najmanje četiri važne prednosti koje učestala upotreba švicarskog tipa direktne demokratije može proizvesti u pluralnim društvima: (1) taj tip direktne demokratije funkcioniše na principu 'odozdo-prema-gore', i ne samo da ne tlači manjine već im zapravo omogućava da utječu na državnu politiku; (2) stvara prepreke pojavi (razjedinjavajućih) etnonacionalističkih diskursa utemeljenih na stereotipima i retorici «mi protiv njih»; (3) gaji nastajanje jedinstvenog demosapotrebnog za funkcionisanje predstavničke demokratije; i (4) proizvodi centripetalne učinke koji omogućuju da se prevaziđu etnonacionalne podjele.

Pristup 'odozdo-prema-gore'

U zavisnosti od toga ko ima pravo pokrenuti referendum, razlikujemo dvije osnovne vrste direktne demokratije. Pristup 'odozgo-prema-dolje' (top down) znači da jedan zvaničnik (predsjednik, premijer) ili jedno tijelo (parlament, vlada) odlučuje o raspisivanju referenduma o određenom pitanju. (Vjerovatno najbolji primjer ovog pristupa je plebiscit.) Obavezni referendumi, koji obično prate ustavne amandmane, također pripadaju ovoj kategoriji.

Ovakav pristup nema skoro nikakve veze sa švicarskim tipom direktne demokratije 'odozdo-prema-gore' (bottom up). Naime, u oko 60 posto slučajeva Švicarci su glasali na fakultativnim referendumima i o narodnim inicijativama koje su pokrenuli sami građani⁵.  U suštini, svaki zakon koji usvoji federalni parlament može se oboriti fakultativnim referendumom. Broj od 50.000 potpisa (manje od 2 procenta biračkog tijela) dovoljan za raspisivanje takvog referenduma. A 100.000 potpisa je preduslov za pokretanje narodne inicijative kojom se predlaže amandman na ustav.

Pristup 'odozdo-prema-gore' stoga omogućuje manjinama da na političku agendu stave pitanja koja  političari ignorišu ili o kojima se nedovoljno brinu. Iz ovog razloga, iako će na koncu odluku ipak donijeti većina građana, instrumenti direktne demokratije mogu se smatrati pozitivnim za prava manjina (Kobach 1993: 26)⁶.

Važno je naglasiti da «manjina» ne označava samo etničke manjine. Štaviše, u mnogim slučajevima taj pojam označava političku i/ili društvenu manjinu koja pokreće narodnu inicijativu ili fakultativni referendum.

Etnonacionalistička retorika i višestruke većine/manjine

Multietnička društva su plodno tlo za stvaranje političke retorike «mi protiv njih» i etnonacionalističkog diskursa. Ovaj fenomen je široko ispitan u literaturi o nacijama i nacionalizmu. Nacionalisti obično pojednostavljuju složenu stvarnost koristeći simplicističke kategorije (vidjeti Brubaker 1996). Valonci su lijeni jer se oslanjaju na socijalne transfere iz Flandrije. Flamanci su sebični jer nemaju solidarnosti prema svojim frankofonim sugrađanima. Oni iz Quebeca su veći ljevičari od Anglo-Kanađana. Ali kako možemo znati šta Flamanci, žitelji Quebeca — ili Hrvati/Bošnjaci/Srbi — stvarno osjećaju ili žele? Izbori i ispitivanja javnog mnijenja mogu ponuditi tek djelimične odgovore na ovo pitanje.
Intuicija mi govori da o tipičnim svakodnevnim političkim pitanjima flamansko, kvebečko ili bošnjačko/hrvatsko/srpsko mnijenje jednostavno ne postoji. Velika je vjerovatnoća da unutar svake ove skupine postoji ogroman broj oprečnih mišljenja.

Imajući ovo u vidu, možemo zaključiti da učestala upotreba referenduma i narodnih inicijativa direktno i duboko podriva retoriku «mi protiv njih». Ako bi, recimo, rezultati nekog imaginarnog referenduma o sistemu javnog zdravstva u BiH pokazali da 60 posto građana Federacije BiH i 40 posto građana RS prihvata uvođenje «alternativne medicine» u osnovni paket zdravstvenog osiguranja7,  teško da će političari iz RS moći tvrditi da su «Bošnjaci i Hrvati iz Federacije» ti koji žele poremetiti «naš» zdravstveni sistem (pod uslovom da takav uopšte postoji na razini BiH).

Drugim riječima, rezultati narodnih glasanja konstantno izmiču tlo pod nogama (stvarnih ili potencijalnih) etnonacionalističkih lidera. Ako ishod referenduma pokaže jasne podjele unutar jedne skupine, njenim liderima će biti teže da govore 'u ime' te skupine. A čak i kad bi rezultat nekog glasanja duboko podijelio društvo po etnonacionalnim šavovima i omogućio političkim liderima da počnu razvijati etnonacionalističku retoriku, direktna demokratija bi vjerovatno sama od sebe riješila taj problem.

Kako bismo razumjeli ovaj posljednji i važni aspekt direktne demokratije, spomenimo da učestala upotreba sredstava direktne demokratije stvara kontekst za mnogostruke većine i manjine. Ovo je važno zato što takav kontekst «povećava vjerovatnoću da će članovi etničkih manjina biti dijelom političkih većina, a da će mnogi članovi etničke većine pripadati političkim manjinama po određenim pitanjima» (Rothchild i Roeder 2005: 17). Ovom bi se još imalo štošta dodati. Većine i manjine se vremenom mijenjaju u odnosu na ista (ili slična) pitanja.

Vertikalna integracija:  pojava jedinstvenog demosa

Jedan od problema multikulturnih zemalja je što se ne mogu osloniti na mitove o zajedničkom jezičkom/etničkom/kulturnom porijeklu kako bi konstruisale državni demos. Štaviše, kako može postojati «jedan» narod ili «jedna» nacija (tj., u ovom kontekstu, demos), ako njeni navodni članovi žive u odvojenim javnim prostorima? Ovim pitanjem se posebno bavio John Stuart Mill (1993 [1861]), ali slična pitanja su istraživana i u radovima savremenih političkih teoretičara, koji nastanak takvog demosa smatraju neizostavnim ne samo za stabilnu demokratiju već i za društvenu solidarnost koja će se protezati širom zemlje (vidjeti npr. Miller 1995, Habermas 1998).

U Švicarskoj upravo učestalo provođenje direktne demokratije na državnom nivou omogućuje nastanak takvog demosa.

Osnovna teza ovdje je da opetovana praksa direktne demokratije jača osjećaj Švicaraca da pripadaju istom «narodu» ili istoj «naciji» (vertikalna integracija). Takva praksa čini taj narod vidljivim. Kada nakon nekog referenduma političari ili mediji izjavljuju da je «narod odlučio», nema sumnje o kojem se «narodu» tu radi:  radi se o švicarskom narodu, tj. švicarskom demosu. U svom obraćanju Generalnoj skupštini UN-a 2002. godine švicarski predsjednik Kaspar Villiger naglasio je, na primjer, da «nacionalnu koheziju [u Švicarskoj]...ne treba smatrati nečim što postoji samo od sebe. Njen centralni element je naš sistem direktne demokratije, pravo naroda da o svim važnim političkim pitanjima odlučuje glasanjem». Podsjetimo na koncept za koji se 1882. godine zalagao Ernest Renan u svom poznatom govoru «Šta je nacija?». Prema Renanu, nacija je «svakodnevni plebiscit» [plebiscite de tous les jours]. Vjerovatno nema boljeg otjelotvorenja ove definicije od Švicarske. Naravno, Švicarci ne glasaju svaki dan. Ali se o važnim državnim pitanjima izjašnjavaju dva do četiri puta godišnje. A možemo pretpostaviti da čak i oni građani koji — povremeno ili trajno⁸  — ne glasaju, ipak imaju osjećaj da i sami pripadaju jedinstvenom švicarskom demosu. Ja ne moram igrati fudbal da bih se radovao pobjedi nogometne reprezentacije svoje zemlje.

Lako možemo razumjeti da će se ovaj demos teško očitovati u zemljama gdje se državni izbori održavaju svake četiri godine u odvojenim izbornim jedinicama — kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini — i gdje drugi faktori (posebno segmentirani javni prostori ili nemogućnost oslanjanja na mitove o zajedničkom kulturnom porijeklu) dodatno sprečavaju njegov nastanak .

Horizontalna integracija:  centripetalni učinci jedinstvenog izbornog prostora

Ako se jedinstveni demos može smatrati proizvodom vertikalne integracije koju pokreće učestalo provođenje direktne demokratije, jedinstveni izborni prostor stvara još jedan važan centripetalni učinak na nivou horizontalne integracije (vidjeti Tresch 2008: 278-9). Kada kažem «horizontalna integracija», mislim na gajenje dijaloga između pripadnika različitih segmenata društva, kao i na protok političkih mišljenja i pogleda iz jednog javnog prostora u drugi.

Činjenica da se u Švicarskoj narodna glasanja održavaju unutar samo jedne državne glasačke jedinice, potiče političare, političke stranke i organizacije civilnog društva da prelaze kantonalne i jezičke granice kako bi tražili podršku u drugim dijelovima zemlje, te da stvaraju ad hoc međuregionalne koalicije (Hug 1994). Njima je to u interesu. A i mediji igraju svoju ulogu u tome. Javne radio i televizijske stanice, na primjer, pozivaju političare različitog jezičkog porijekla da učestvuju u debatama vezanim za predstojeći referendum⁹.  I novine često citiraju ili objavljuju intervjue sa političarima iz drugih jezičkih regija.

Još jedan centripetalni učinak postojanja jedne jedine glasačke jedinice je to što ona podstiče protok informacija između lingvističkih regija. Zapravo, multijezičke države suočene su sa izazovom segmentacije javnog prostora. Ako se izbori održavaju u više izbornih jedinica čije se granice manje ili više poklapaju sa jezičkim granicama, i ako mediji pokrivaju izbore samo u vlastitoj jezičkoj regiji, postoji rizik da će građani razgovarati o potpuno različitim političkim pitanjima. To je, na primjer, veliki problem u Belgiji. Direktna demokratija ublažava ovaj problem utoliko što obavezuje političare u svim regijama zemlje da govore o istom pitanju u isto vrijeme.

Naravno, dvije različite skupine mogu o istom pitanju razgovarati oslanjajući se na potpuno različite argumente. Zaista, u Švicarskoj je nekoliko autora (npr. Kriesi et al. 1996: 7) primijetilo ovaj problem. Na primjer, u francuskim i talijanskim jezičkim regijama glasanje o pitanjima socijalne skrbi kao što je porodiljsko odsustvo tipično karakterišu debate o socijalnoj pravdi i politici vezanoj za porodicu, dok je centralna tema debate u regijama Švicarske gdje se govori njemački finansijska održivost predloženog zakona. Ipak, ranije spomenuti centripetalni učinak — činjenica da političari prelaze jezičke granice — dozvoljava izvjestan stepen propusnosti. Ideje i argumenti iz jedne regije proniču u javni prostor druge, i obratno. Ovaj dodatni centripetalni učinak ne treba zanemariti. Štaviše, već spomenuta studija Anke Tresch pokazuje da je u referendumskim kampanjama za dva glasanja o vanjskoj politici došlo do većeg približavanja argumenata među jezičkim regijama. Autorica dolazi do zaključka da «ne postoji suštinska proturječnost između jezičke pluralnosti i integrisanog javnog prostora» (Tresch 2008: 277; prevod autora; kurziv iz originala).

Dvije važne napomene

Važno je, međutim, ovdje uvrstiti i dvije opaske, tj. podvući ono što autor ovog teksta nije želio da kaže. Prvo, ovaj članak ne tvrdi da je direktna demokratija jedini faktor koji objašnjava zašto je Švicarska još uvijek i ipak stabilna multijezička demokratija, ali nastoji utvrditi da je ona važan faktor koji je doveo do takvog rezultata. Uistinu, direktna demokratija je institucija koja ima snažan uticaj na niz drugih praksi i institucija koje se često navode kao tajna švicarskog uspjeha. Na primjer, švicarska «Konkordanzdemokratie» — odnosno činjenica da je na svim nivoima (federalnom, kantonalnom, opštinskom) vlast sastavljena od predstavnika svih velikih političkih stranaka koje pokrivaju cijeli politički spektar — popratna je pojava direktne demokratije (Neidhart 1970). A čak i činjenica da su sve velike švicarske stranke, kao i organizacije civilnog društva multijezičke, može biti viđena kao posljedica direktne demokratije (Tresch 2008:  280).

Drugo, ovaj članak ne tvrdi da ova tipično švicarska institucija može biti transponirana telle quelle u druga multikulturna društva gdje bi odmah proizvela jednako pozitivne rezultate. Direktna demokratija uistinu jeste temeljni element švicarske političke kulture. Ali ova kultura nije nastala preko noći. Ona je rezultat dugotrajnog procesa, koji je započet 1866. godine, kada je održan prvi državni referendum. Iako vjerujem da njeno uvođenje u drugim «multikulturnim» kontekstima može dugoročno dovesti do pozitivnih rezultata, vjerovatno bi bilo potrebno uvesti određene mehanizme za zaštitu manjina u takvim kontekstima (vidjeti Stojanović 2006b).

Da li je direktna demokratija rješenje za BiH?

Iako ne tvrdim da je direktna demokratija jedino pravo rješenje za BiH, vjerujem da ona može imati perspektivu i da može biti jedan od načina da se prevaziđe aktuelna blokada. Međutim, kako bi se bar neki elementi direktne demokratije uveli u institucionalni okvir BiH, potrebno je riješiti se određenih prepreka.

Prva i vjerovatno najvažnija prepreka je nedostatak svijesti o postojanju brojnih instrumenata direktne demokratije. Zapravo, postoji rizik da bh. građani i političari direktnu demokratiju shvate tek kao puki sinonim za «referendum». Bar jedan dio građana BiH ima lošu uspomenu na protekle referendume (vidjeti referendum o nezavisnosti iz 1992. godine), dok se drugi boje budućih referenduma koji bi doveli u pitanje teritorijalni integritet, pa čak i mir u BiH (vidjeti prijetnju referendumom o otcjepljenju RS od BiH).

Druga prepreka, srodna ali ne i sasvim istovjetna prvoj, jeste da upravo «majorizacijska» logika direktne demokratije budi strah od «preglasavanja» među građanima i političkim liderima manjinskih skupina.

U svrhu prevazilaženja ovih prepreka, na kraju ovog članka iznio bih nekoliko preporuka za koje vjerujem da bi bile korisne u slučaju da ustavotvorci BiH odluče u njega uvesti mehanizme direktne demokratije. Ove preporuke uzimaju u obzir specifični politički, historijski i demografski kontekst BiH¹0.  
a)    Shvatiti direktnu demokratiju kao spor, postepen i dugoročan proces. Kako bi se prevazišle navedene prepreke, eventualno uvođenje direktne demokratije u BiH ne smije biti ni brzo ni naglo. Upravo nam švicarska historija pokazuje da je direktna demokratija tamo uvedena postepeno, korak po korak, i da su prošle decenije prije nego su njeni centripetalni učinci postali vidljivi. Drugim riječima, ne treba očekivati da učinci budu vidljivi odmah, i ne treba se obeshrabriti nakon prvog negativnog iskustva. I, naravno, ne treba prerano prekinuti eksperiment.

b)    Početi na lokalnom nivou. Iako glavna teza ovog rada govori o koristima direktne demokratije za integraciju društva u cjelini (na državnom nivou), potrebno je da građani dođu u dodir s njom najprije i prvenstveno na lokalnom nivou. Ako građani uvide da mogu odlučivati o izgradnji novog mosta u svojoj opštini, ili glasati o budžetu svoje mjesne zajednice, ili pokrenuti inicijativu za smanjenje broja parkinga u centru grada jer oni privlače saobraćaj i proizvode zagađenje, moguće je da postanu otvoreniji prema proširenju sredstava direktne demokratije na više nivoe vlasti (kantone, entitete ili na državni nivo).

c)    Isključiti potencijalna pitanja razdora iz dometa direktne demokratije. Kako bi se spriječilo da direktna demokratija postane (još jedan) izvor etničke podjele umjesto centripetalne integracije, neka pitanja koja potencijalno vode ka podjelama treba držati izvan dometa referenduma. U kontekstu BiH ova («komunitarna») pitanja tipično se tiču religije, obrazovnog sistema i teritorije. Naravno da u nekim slučajevima neće biti moguće jasno razdvojiti komunitarna od nekomunitarnih pitanja. Mehanizmi poput «alarmne» procedure koja postoji u belgijskom federalnom parlamentu mogu biti korisni za rješavanje ovakvih nejasnoća¹¹.

d)    Odrediti kvalifikovanu većinu za referendume o promjenama ustava.. Ustav je od centralne važnosti u svakoj demokratskoj zemlji, a sve promjene ustava, čak i one manje značajne, moraju biti podložne kvalifikovanoj većini. Takav instrument bi trebao uvjeriti manjine da se nikakve reforme neće usvajati bez njihove saglasnosti. Ovo pretpostavlja napuštanje prostog većinskog principa (50 posto plus jedan uvijek pobjeđuje) u korist principa kvalifikovane većine. U Švicarskoj je, na primjer, svaka promjena ustava podložna «duploj većini»: osim većine građana, svaki amandman na ustav mora odobriti i većina kantona. Naravno, švicarsko rješenje nije primjenjivo u kontekstu BiH zbog njene dvoentitetske strukture. Ali ono jeste izvor inspiracije i može dovesti do usvajanja specifičnog bh. pravila kvalifikovane većine. Na primjer, za ustavne amandmane bi mogao biti potreban pristanak većine građana BiH (50 posto plus jedan) i bar 35 posto građana unutar svakog entiteta. A za referendume na nivou Federacije BiH kvalifikovana većina bi mogla značiti većinu građana i većinu u najmanje osam (od deset) kantona.

Prevod s engleskog: Ulvija Tanović

---

Izvori

Abazović, Dino (2007). “O konsocijaciji (I): Konsocijacijom protiv konsocijalizma”. www.pulsdemokratije.net/print.php?sifra=070221002  
Barry, Brian (1975). “Review article: political accommodation and consociational democracy”, British Journal of Political Science 5: 477-505.
Belloni, Roberto (2004). “Peacebuilding and consociational electoral engineering in Bosnia and Herzegovina”, International Peacekeeping 11(2): 334-353.
Bieber, Florian (2005). “The challenge of institutionalizing ethnicity in the Western Balkans: managing change in deeply divided societies”, European Yearbook of Minority Issues 3, 2003/4: 89-107.
Bogaards, Mathis (2006). “Democracy and power-sharing in multinational states: thematic introduction”, International Journal of Multicultural Democracies 8(2): 119-126.
Bose, Sumantra (2002). Bosnia after Dayton. Nationalist Partition and International Intervention. London: Hurst.
Broder, David. S. (2000). Democracy Derailed. Initiative Campaigns and the Power of Money. New York: Harcourt.
Brubaker, Rogers (1996). Nationalism Reframed. Nationhood and the National Question in the New Europe. Cambridge: Cambridge University Press.
Gerber, Elisabeth R. (1999). The Populist Paradox. Interest Group Influence and the Promise of Direct Legislation. Princeton: Princeton University Press.
Habermas, Jürgen (1998). Die postnationale Konstellation. Frankfurt am Main: Suhrkamp.
Horowitz, Donald L. (2002). “Constitutional design: proposals versus processes,” in Andrew Reynolds (ed.), The Architecture of Democracy. Oxford: Oxford University Press, pp. 15-36.
Horowitz, Donald L. (2003). “Electoral systems: a primer for decision makers”, Journal of Democracy 14(4):115-127.
Hug, Simon (1994). “Les coalitions référendaires”, in Y. Papadopoulos (ed.), Elites politiques et peuple en Suisse. Analyse des votations fédérales: 1970-1987. Lausanne: Réalités sociales, pp. 57-83.
Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina: Podijeljeno drustvo i nestabilna drzava. Zagreb: Politicka kultura.
Kasapović, Mirjana (2007). “Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini”, Status 12 (Zima): 136-144.
Kobach, Kris W. (1993). The Referendum. Direct Democracy in Switzerland. Aldershot: Dartmouth.
Kriesi, Hanspeter (2005). Direct Democratic Choice. The Swiss Experience. Lanham: Lexington Books.
Kriesi, Hanspeter, Wernli, Boris, Sciarini, Pascal and Gianni, Matteo (1996). Le clivage linguistique. Problèmes de compréhension entre les communautés linguistiques en Suisse. Berne: Office fédéral de la statistique.
Lijphart, Arend (1977). Democracy in Plural Societies. New Haven and London: Yale University Press.
Lijphart, Arend (2002). “The wave of power-sharing democracy”, in A. Reynolds (ed.), The Architecture of Democracy. Constitutional Design, Conflict Management, and Democracy. Oxford: Oxford University Press, pp. 37-55.
Lijphart, Arend (2004). “Constitution Design for Divided Societies”, Journal of Democracy 15(2): 96-109.
Marković, Goran (2009). “Demokratija i Ustav Bosne i Hercegovine. Studija o neposrednoj demokratiji i radničkoj participaciji u BiH sa prijedlozima amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine”. http://direktnademokratija.net/
Mill, John Stuart. (1993 [1861]). “Of nationality, as connected to representative government”, in Utilitarianism, On Liberty, Considerations on Representative Government. London: J. M. Dent, pp. 391-397.
Mujkić, Asim (2006). “Bosna i Hercegovina i izazovi konsocijacije”, Odjek (proljeće). http://www.odjek.ba/?broj=09&id=07
Mujkić, Asim (2008). “Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini”, Odjek (proljeće). http://www.odjek.ba/index.php?broj=13&id=01
Neidhart, Leonhard (1970). Plebiszit und pluralitäre Demokratie. Eine Analyse der Funktionen des schweizerischen Gesetzreferendums. Bern: Francke.
Papadopoulos, Yannis (1998). Démocratie directe. Paris: Economica.
Reilly, Benjamin (2001). Democracy in Divided Societies: Electoral Engineering for Conflict Management. Cambridge: Cambridge University Press.
Reilly, Benjamin (2005). “Does the choice of electoral system promote democracy? The gap between theory and practice”, in Ph. G. Roeder and D. Rotchild (eds.)., Sustainable Peace. Power and Democracy after Civil Wars. Ithaca and London: Cornell University Press, pp. 159-171.
Roeder, Philip G. (2005). “Power dividing as an alternative to ethnic power sharing”, in Ph. G. Roeder and D. Rotchild (eds.), Sustainable Peace. Power and Democracy after Civil Wars. Ithaca and London: Cornell University Press, pp. 51-82.
Rothchild, Donald and Philip G. Roeder (2005). “Dilemmas of state-building in divided societies”, in D. Rothchild and Ph. G. Roeder (eds.), Sustainable Peace. Power and Democracy after Civil Wars. Ithaca and London: Cornell University Press, pp. 1-25.
Sartori, Giovanni (1987). The Theory of Democracy Revisited. Chatham: Chatham House.
Steiner, Jürg and Obler, Jeffrey (1977). “Does the consociational theory really hold for Switzerland?”, in M. Esman (ed.), Ethnic Conflict in the Western World. Ithaca: Cornell University Press, pp. 324-342.
Stojanović, Nenad (2006a). “The dilemma of ethnic quotas in power-sharing theory. The case of Bosnia and Herzegovina”, in M. Bufon, A. Gosar, S. Nurković, A.-L. Sanguin (eds.), The Western Balkans: A European Challenge. Koper, Publishing House Annales, pp. 331-347.
Stojanović, Nenad (2006b). “Direct democracy: a risk or an opportunity for multicultural societies?”, International Journal of Multicultural Societies 8(2): 186-202.
Stojanović, Nenad (2007). “Konsocijacija - Švicarska i Bosna i Hercegovina”, Pregled 85(3-4): 63-87.
Tresch, Anke (2008). Öffentlichkeit und Sprachenvielfalt. Medienvermittelte Kommunikation zur Europapolitik in der Deutsch- und Westschweiz. Baden-Baden: Nomos.
Vatter, Adrian (1997). “Die Wechselbeziehungen zwischen Konkordanz- und Direktdemokratie. Ein Vergleich am Beispiel westlicher Industriestaaten und der Schweizer Kantone”, Politische Vierteljahresschrift 38(4): 743-770.
Vlaisavljević, Ugo (2005). “Demokratska konsocijacija i nepodnošljivi pluralizam”, Status 6 (siječanj/veljača). http://www.ceeol.com/aspx/getdocument.aspx?logid=5&id=9D0B0707-301A-4979-A598-4C8C8F516080

---

^{1«Podijeljena društva nemaju izbor između konsocijacijske demokratije i drugih modela demokratije, već između konsocijacijske demokratije i nikakve demokratije» (Lijphart 2002).
2Ovu ideju sam prvi put istražio u novinskom članku objavljenom u Belgiji. Vidjeti Nenad Stojanović, “La démocratie directe au secours de la Belgique?”, Le Soir, 24-25. 12. 2008., str. 15.
3Vidjeti također Marković (2009).
4Svi podaci dostupni su na web stranici (www.c2d.ch) Centra za istraživanja o direktnoj demokratiji − Zentrum für Demokratie Aarau.
5U četiri od deset slučajeva, obično za ustavne amandmane i odluke o pristupanju međunarodnim organizacijama, referendum je bio obavezan. [Do 2008. godine Švicarci su glasali na 169 narodnih glasanja (30 posto) i 164 dobrovoljna referenduma (30 posto) u poređenju sa 188 obaveznih referenduma (34 posto) i 36 protuprijedloga (6 posto) koje je formulisao parlament kao odgovor na narodne inicijative.]
6Prema Vatteru (1997), tip direktne demokratije 'odozdo-prema-gore' bliži je konsocijacijskoj demokratiji nego većinskom modelu demokratije.
7Švicarski građani su se o ovom pitanju izjasnili 17. 05. 2009. god.
8Odziv rijetko prelazi 45 posto.
9Ovo je čak i formalna dužnost švicarskog javnog RTV servisa (SSR SSR Idée Suisse), u čijem statutu stoji sljedeće: «Što se tiče osmišljavanja programa, mi smo usmjereni na raznovrsne potrebe većina i manjina u multijezičkoj i multikulturnoj Švicarskoj» (http://www.srg.ch/336.0.html?&L=4). A Federalni zakon o radiju i televiziji iz 2006. godine navodi da je jedna od dužnosti javnog RTV sistema da podstiče «razumijevanje, koheziju i razmjene među različitim dijelovima zemlje, jezičkim zajednicama, kulturama i društvenim skupinama, uzimajući u obzir specifičnosti zemlje i potrebe kantona» ( http://www.admin.ch/ch/f/rs/7/784.40.fr.pdf).
10Vidjeti također Nenad Stojanović, “Referendumi mogu ujediniti BiH [intervju]”, Oslobodjenje, 11. 04. 2009., str. 26-28.
11Ova procedura definisana je članom 54 belgijskog Ustava. Najmanje tri četvrtine članova jedne jezičke skupine u parlamentu može potpisati i pokrenuti postupak po zahtjevu kojim se tvrdi da su odredbe nacrta nekog zakona takve da ozbiljno narušavaju odnose između zajednica. U tom slučaju se parlamentarna procedura obustavlja, a zahtjev se prosljeđuje Vijeću ministara, koje u roku od trideset dana daje svoje opravdane proporuke o zahtjevu i poziva Dom parlamenta da da svoje mišljenje o tim preporukama. Članovi jedne jezičke skupine imaju pravo pokrenuti ovaj postupak samo jednom za jedan isti zakon.}

Tekstovi iz iste rubrike

Od istog autora