Analizirajući osnovne parametre naizgled začaranog kruga korupcije u BiH, autor ukazuje na svu kompleksnost korupcijskog lanca, ali i na suštinsku jednostavnost recepta za njegovo uspješno suzbijanje. Angažman građana na realiziranju općeg dobra ključni je faktor antikorupcijskog djelovanja.

Uvod

Iako Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) ne manjka skandala, oni korupcijski su posebno učestali. Naravno da oni nisu neuobičajena pojava nigdje u svijetu: koliko je puta Berlusconi prozivan, pa se još drži na poziciji! No, ono što je za našu državu znakovito jesu razmjere korupcije, njezina sveprisutnost i, nažalost, toleriranje. Iako su nam šefovi i funkcioneri vodećih političkih partija blago rečeno upitnih kvaliteta, intrigantno je da i dalje opstaju na političkom nebu. I ne samo to! Iz izbora u izbore izlaze kao politički pobjednici, dobijajući legitimitet da nastupaju kao predstavnici naroda i da odlučuju „o životu i smrti“.

Dakle, građani BiH, zapravo, toleriraju korupciju. Kako ćemo vidjeti u nastavku teksta, iako ju osuđuju i svjesni su njezine štetnosti, građani i sami posežu za takvim mjerama, ukoliko one donose korist. Deklarativan osuđujući stav prema korupciji samo pogoduje takvoj situaciji da bogati ostaju bogatima, a siromašni sve više poniru u očaj. Pristajući na stanje nereda i takvoga ambijenta u kojemu je najbitnije imati socijalni kapital da se nešto (protuzakonito) napravi u vlastitu korist, stvaraju se pretpostavke za totalni raspad civilnoga društva i još gori pad u haos i beznađe za onaj (veći) dio populacije koji nije u prilici ili ne pristaje da djeluje na takav način.  

Vrjednosni stavovi građana BiH

Dokazano je da su zemlje koje su izašle iz ratnih sukoba i one koje prolaze kroz proces tranzicije korumpiranije nego ostale, kao i da je korupcija jedan od glavnih problema koji pritišću lokalno stanovništvo u takvim zemljama (Le Billon, 2005; Kunicová, 2008). Korupcija omogućava strankama koje su stekle ili ojačale pozicije tijekom rata da ih zadrže, posebice ukoliko se uspije integrirati u policijske i pravosudne strukture. Korupcija je i u BiH, kao postratnoj zemlji, iznimno aktualna tema. Od rata naovamo joj se posvećuje pozamašna pažnja, a dokaz tomu je već četvrta antikorupcijska strategija i stalno pominjanje korupcije kao jedne od ključnih prepreka u procesu napretka BiH ka Evropskoj Uniji (v. Komisija evropskih zajednica, 2008).

Korupcija je u BiH postala, nažalost, toliko uvriježenom i uobičajenom, da se niko osobito ne uzbuđuje ukoliko se pojavi kakav novi skandal sa zloporabom funkcija ili se sazna da se javni resursi koriste za promicanje privatnih interesa (naravno, potpuno van legalnih procedura, a posebice legitimnih interesa zajednice). Sasvim je uobičajeno, na primjer, da ministar koristi službeni automobil u privatne svrhe, da se javne nabavke vrše van svih zakonskih procedura ili valjanih kriterija, da se zakoni donose uz totalno ignoriranje mišljenja i potreba građana.

Sve je to u bosanskoherecegovačkim poratnim, „demokratskim“ i „tranzicijskim“ prilikama sasvim normalno. Da se razumijemo: korupcije je dakako bilo i prije rata. I tada su afere potresale javnost (sjetimo se - i danas često pominjanih - vikendica istaknutih republičkih funkcionera u Neumu). No, ono što današnje prilike jasno razlikuje od pomenutih jesu sistematičnost i razmjere ove pojave. Građane BiH krasi deklarativna osuda koruptivnog ponašanja, ali se i sami često ne libe posegnuti za „kraticama u administrativnim procedurama“ (kako se „odmilja“ naziva korupcija) ili tolerirati nečije koruptivno ponašanje. Naravno, međutim, da nismo svi jednako sposobni i utjecajni, i da u takvoj tržišnoj utakmici (tržište je, u ovom kontekstu, sfera moći donošenja odluka, a pravila su nejasna - jasno je samo da novac i veze imaju ulogu regulatora) samo mali broj profitira. Najveći broj je ostavljen na marginama „sustava“ (i tu treba reći: kojeg sustava? Jedino što sliči sustavu je upravo mreža koruptora i korumpiranih), kojemu je najbolji dokaz gotovo petina stanovništva koja živi u siromaštvu (v. studiju Svjetske banke o  procjeni ugroženosti siromaštvom BiH), te narednih nekoliko desetina procenata koji su na njegovu rubu.

Interesantno je pogledati rezultate anketa provedenih u BiH o zadovoljstvu radom institucija. Nešto starija UNDP-ova anketa (2003) o dobroj vladavini ukazuje da građani među najvećim vrijednostima dobre vladavine smatraju nepristranost, odnosno tretiranje svih jednako. Drugo istraživanje (Maljević, Datzer, Muratbegović, Budimlić, 2006) je ukazalo na visoku stopu nezadovoljstva građana radom institucija države, posebice sudstvom i policijom. Građani i policijski službenici su, naime, bili populacijama čiji su stavovi ispitivani u vezi sa korupcijom. Prema nalazima studije, pokazalo se da građani ocjenjuju policijsku organizaciju poprilično korumpiranom i u ovome se stavu značajno razlikuju od samih policijskih službenika. U većoj mjeri nego policijski službenici sa kojima su komparirani, građani drže da je korupcija široko raspostranjena u sudstvu i policiji, i to u svim njezinim segmentima (policajci pozornici, administracija, rukovodstvo, itd.). Međutim, iako ovakvog pesimističnog stava, pokazalo se da su sami skloniji uplitanju u korupcijske interakcije od samih državnih službenika koje načelno osuđuju. Tako neki od nalaza sugeriraju da su građani u poređenju sa policijskim službenicima skloniji dati mito i općenito promatrati davanje poklona ili gratis usluga prirodnom, tj. normalnom i redovitom pojavom. Normalnim smatraju i „iskorištavanje“ pozicije, iako se time krše zakonski propisi. Dakle, građani BiH su nezadovoljni policijom i smatraju je korumpiranom, ali su sami iskusili koruptivno ponašanje ili su skloniji pravdati ga u većoj mjeri nego oni koje osuđuju.

Globalni barometar korupcije znamenitog Transparency Internationala iz 2007. godine, koji se bavi iskustvima građana, odnosno tzv. običnog čovjeka sa korupcijom, ukazuje da građani BiH ocjenjuju političke partije u zemlji kao najkorumpiranije, te da poprilično sumorno vide i sadašnjost i budućnost. Gotovo dva od tri ispitanika ocjenjuju aktivnosti vlasti na suzbijanju korupcije neefikasnim, a gotovo 70 posto njih predviđa povećanje obujma ove negativne pojave u naredne tri godine.

Dvije trećine ispitanika nešto starije Studije percepcije korupcije Transparency Internationala BiH (2004) drži da je korupcija štetna pojava, a u samo koruptivno ponašanje pravilno ubrajaju različite manifestacije, od podmićivanja policijskog službenika do davanja poklona liječniku.

Ovakvi rezultati ukazuju na slijedeće: popriličan broj građana BiH zna prepoznati šta je korupcija i koliko je štetna. U antikorupcijskim se kampanjama širom svijeta ovome segmentu posvećuje pozamašna pažnja. Naši građani, dakle, imaju predstavu o štetnosti pojave i ne može se tvrditi da su neupućeni. No, interesantno je primijetiti da, iako ju načelno osuđuju, istodobno pristaju biti involvirani u korupcijske transakcije. Prema pomenutoj studiji Transparency Internationala BiH, u prosjeku svaki četvrti građanin bio bi spreman nekoga podmititi ukoliko bi kao protuuslugu mogao očekivati kakav povlašten status ili ostvarenje nekog neprava. Svaki peti ispitanik bi prihvatio mito ako bi mu se ponudilo. U pogledu odgovornosti i krivice, tek polovica građana drži da treba kažnjavati i koruptore i korumpirane, a više od trećine smatra da treba kažnjavati samo one koji primaju mito. Vlastito koruptivno ponašanje građani BiH očito pravdaju i drže da su takve situacije neizbježne, ali i korisne.

Zašto građani biraju korumpirane političke partije?

Ključna pitanja vezana za katastrofalnu situaciju u zemlji svakako se svode na strukture moći u BiH. Jasno je da se radi o političkim strankama koje participiraju u vlasti i koje bespoštedno vode borbu oko prevlasti u lukrativnim poslovima javnih poduzeća ili upravljanju javnim fondovima. Niko pametan i iole informiran neće tvrditi da se odluke stvarno donose u parlamentu. O najbitnijim pitanjima uglavnom odlučuju šefovi partija ili utjecajna partijska vodstva, čiju volju provode njihovi poslušnici u strukturama vlasti. Način na koji oni osvajaju glasove, pak, posebno je pitanje. I pored katastrofalne situacije, naime, gotovo uvijek iste stranke odnose glasove na izborima. Zašto? Otkud s jedne strane nezadovoljstvo situacijom, a s druge hipokrizija i ambivalentnost u stavovima? Je li bitka za političke alternative zaista izgubljena?

Struktura vlasti i medijska propaganda

Dio rješenja treba tražiti u odsustvu demokratske političke tradicije. Istraživanja na međunarodnom planu, naime, ukazuju na to da veći stupanj demokratije bitno negativno utječe na korupciju (usp. izvještaj o vezi korupcije i ljudskih prava Međunarodnog vijeća o politikama ljudskih prava). I Treisman (2000, citirano u Lamsdorff, 2008) je statističkom analizom došao do zaključka da razvijena demokratija (mjerena putem indeksa političkih prava) negativno utječe na korupciju. U istinskim demokratijama, izabrani zvaničnici koji su upleteni u korupcijske afere bivaju diskreditirani i gube pozicije (smjenom ili uskraćivanjem glasova na narednim izborima).

Međutim, ljudi na našim prostorima nisu imali iskustva sa demokratijom kakva su imali ljudi na Zapadu. Poznata sociološka teorija, teorija elita, sugerira da elite moći (ponajprije ekonomska i politička) nastoje da monopoliziraju moć, zauzimajući i držeći ključne pozicije u društvu, a da je upravo u komunističkim društvima situacija osobito teška u tom kontekstu (Haralambos, 1989). Većina građana nastupa kao pasivna i nijema masa kojom upravljaju elite, kojoj politički moćnici putem medija „govore šta da misli, šta da osjeća, šta da radi i čemu da se nada“ (ibid.). Ovakvom naslijeđenom političkom ambijentu u BiH treba dodati i rat, koji je iznimno pogodovao etabliranju nekoliko stranaka koje su se početkom devedesetih proklamirale kao izrazito nacionalističke, a koje su (pored ljudskih resursa, koji su preko noći od komunista postali nacionalisti) naslijedile političku kulturu socijalističkog sistema, po kojoj je jedna stranka zastupnik interesa naroda (čitaj: ponajprije svojih vlastitih, u skladu sa pomenutom teorijom elita). Stranke pobjednice na izborima 1990. godine su se na područjima kojeg je sačinjavao relativno homogen etnički sastav profilirale kao ključni, zapravo jedini relevantni politički akteri koji su donosili odluke u vojsci, izvršnoj vlasti, itd., te, što je osobito važno u kontekstu ove analize, ekonomiji. Na različite načine stečeno bogatstvo i utjecaj u narodu dobro su im poslužili poslije rata da na temelju ratnih zasluga polažu pravo na ekskluzivno zastupanje (svoga) naroda u BiH.

Pored toga, i sam izborni sistem potiče korupciju. U uvjetima kada većina glasa za partije, a ne pojedince, prisutna je disperzija odgovornosti i eliminiranje mogućnosti da pojedinac bude istinski odgovoran za propuste u upravljanju. Evidentirana je spoznaja (Kunicová, 2008) da upravo ovakav način glasanja ili implementacije rezultata od strane partije koja je osvojila mandat u nekom tijelu potiče korupciju, jer zvaničnici koji griješe nisu direktno odgovorni svom izbornom tijelu, nego partiji koja ih je postavila. Na taj način, pitanje njihova političkog opstanka ovisi o njihovim unutarstranačkim vezama i odnosima, a ne o podršci samih građana.

Opstanak same stranke u vrhu vlasti, pak, osigurava se i danas po vrlo jednostavnom receptu: u atmosferi straha i nepovjerenja među narodima u BiH, nemoguće je stvoriti zdrav demokratski pluralistički ambijent, u kojemu su politički program i odgovornost ključne kategorije političkog života. Umjesto toga, postoji samo strah, manipulacija i odvraćanje pažnje sa stvarnih problema zajednice. Empirijski je dokazano da u zemljama sa niskim stupnjem povjerenja među građanima raste korupcija (usp. Lambsdorff, 2008). Ovo se može opravdati time da zabrinutost za opstanak, strah od neizvjesnosti ili nepoznatoga povećava homogeniziranje građana (u našim uvjetima - zatvaranje pripadnika različitih naroda u vlastite torove, pošto je etnos dominantna politička kategorija), u skupine gdje se “svako drži svoga”. Notorno je, dakle, da stranke pred izbore primjenjuju istu strategiju: vraćanje na stare ili produciranje novih afera oko navodne ugroženosti naroda, kojima se jača osjećaj solidarnosti među pripadnicima istog etnosa i omogućava manipulacija na temelju tog osjećaja.

Fragment objašnjenja u ovom kontekstu treba tražiti i u nedostatku istinskih alternativa. Prema nekim nezavisnim procjenama (v. ICG, 2007), simboličan broj političkih partija ima građanske platforme. Čak i partije koje su se ranije proklamirale kao dio reformskih snaga, osvojile su značajan broj glasova zahvaljujući nacionalističkoj retorici. U međuvremenu, te partije su i „otvoreno“ postale nacionalističke, otkrivajući da nisu partijski programi ti koji određuju političko djelovanje, nego da je uspješan recept za izbornu pobjedu - agresivno zagovaranje nacionalnih interesa i predstavljanje zaštitnicima naroda. Ideološki „nemogući“ savezi se nakon izbora i nisu činili tako nemogućim, pa se redovito dešava da ljuti oponenti pred izbore postanu koalicijski partneri i zdušni podržavatelji nakon izbora. Nažalost, do sada jedina značajnija građanska vlast u BiH, „alijansa za promjene“ (čiji je naziv najbolje trebao oslikavati programsku orijentaciju), dobrim dijelom nije bila ništa drugo nego „alijansa za fotelje“ i neslavno je, zahvaljujući spletu različitih okolnosti u i oko alijanse, završila svoju kratku vladavinu. Ovakvi događaji utječu na ionako nesigurnog bosanskohercegovačkog glasača da ili sasvim odustane od izlaska na izbore, ili podlegne agresivnoj nacionalnoj retorici.

U opstajanju na vlasti, podršku vladajućim partijama pružaju mediji, koji su u našoj zemlji daleko od slobodnih (v. pregled  slobode medija u svijetu Freedom Housea), te su pod snažnim političkim utjecajem (v. studiju o stanju medija u BiH Transparency Internationala BiH). Istraživači u Zapadnoj Europi, doduše, baveći se poglavito kriminalitetom, a osjećajem sigurnosti tek u drugom planu, s ovim u vezi su zaključili da mediji imaju ključnu ulogu u suvremenom svijetu u kreiranju društvene stvarnosti (Meško, 2008). Recept po kojemu partije osvajaju glasove sastoji se u zastrašivanju naroda i promicanju sebe kao zaštitnika nacije. Iako, zapravo, samo mali dio građana iskusi neku vrstu viktimizacije koja je povezana sa diskriminacijom ili mržnjom na nacionalnoj osnovi, agresivno nastupanje političara, naročito pred izbore, stalno podgrijava atmosferu ugroženosti i distance prema pripadnicima drugih naroda, koja implicira homogeniziranje birača na nacionalnoj osnovi.  

Kada već dospiju na vlast, pored agresivne nacionalističke retorike i skretanja pažnje sa „pravih problema“ (poglavito ekonomskih), političke strukture koriste novac se da bi osigurale podršku birača. Jasno je, pri tomu, da političari, koji imaju kontrolu nad prihodima mogu koristiti ta sredstva kao instrumente za opstanak na vlasti. To mogu učiniti ili direktno podmićujući glasače (npr. poznata i dokumentirana afera sa zadnjih izbora: „junice za glasove“), ili primjenjujući tzv. politiku moga sela, odnosno geografski nejednako distribuirane koristi, favorizirajući u državnim projektima područja koja su tradicionalna uporišta konkretnog političara ili stranke kojoj pripada. Ovo osobito vrijedi u uvjetima naglašenog siromaštva i teške ekonomske situacije (kakva je u BiH), kada je političarima stalo da održe ekonomsku stagnaciju i kada je raspolaganje fondovima i sredstvima moćan instrument za osvajanje glasova. Tako su Manzetti i Wilson (2007) složenim analizama ukazali da je upravo ovakav odnos patron (politička pozicija) – klijent (građani-birači) vrlo djelotvoran mehanizam koji osigurava da građani svoj glas na izborima daju stranci ili pojedincu koji, doslovce, najviše ponudi.

Kultura toleriranja korupcije

Česta je tvdnja da je korupcija i kulturološki problem (LeVine, 1997; Rose-Ackermann, 2002; Lambsdorff, 2008). Naime, u pojedinim dijelovima svijeta, darivanje državnih službenika dio je dobrih odnosa, ukoliko se želi obaviti neki posao iz njegove nadležnosti. Ona može postati toliko rasprostranjena, da je uobičajena. Uobičajenost, međutim, nema veze sa normalnošću. Još je Durkheim krajem XIX vijeka u svojim znamenitim Pravilima sociološke metode ustanovio kriterije društveno normalnog i patološkog, nazivajući normalnim ne samo ono što je prosječna vrijednost, nego prevashodno ono što doprinosi boljitku društva. Usprkos njenoj širokoj rasprostranjenosti, korupcija nije niti najopćenitiji oblik interakcije javni službenik-građanin, a još je manje korisna za napredak društva. Stoga ona može biti samo uobičajenom, a nikako normalnom pojavom.

Neovisno o ovoj kratkoj naznaci o razlici između uobičajenog i normalnog, jasno je da što je pojava rasprostranjenija, to se ona više smatra dijelom svakodnevnice, pa se pribjegava  racionalizaciji i neutralizaciji vlastitog aberantnog ponašanja. Tako građani BiH u pomenutom istraživanju Transparency Internationala iz 2004. godine izražavaju stav da je korupcija nešto što je oduvijek postojalo (20%) ili da je nužno zlo (10%), odnosno da je potrebna da bi se problemi brže riješili (2-3%). Svaki deseti ispitanik u okviru navedene studije je stanovišta da korupciju svi upražnjavaju i da nema ništa loše u pribjegavanju ovakvom načinu rješavanju problema. Ovo su tipični primjeri neutralizacije, koju su svojedobno američki kriminolozi Sykes i Matza (1964) primijenili kako bi objasnili delinkvenciju mladih. Ova postavka kasnije je primjenjivana (dakako, kao jedna od mnogih) i u objašnjavanju svih drugih oblika kriminaliteta i socijalne patologije. Prema ovoj teoriji, jedan dio onih koji manifestiraju devijantno ponašanje pravda se za svoje grijehe upravo pozivanjem na rasprostranjenost pojave i ukazivanjem na druge slučajeve koji su slični, a koji su ostali nesankcionirani. Tako oni koji u svoju obranu navode rasprostranjenost korupcije, zapravo, u negiranju da su počinili nepravo, traže izliku za vlastito devijantno ponašanje.

Visoke stope podmićivanja u BiH mogu imati veze ne samo sa uobičajenošću te pojave, nego i sa naslijeđenom neefikasnošću sustava uprave. Moguće je da se korupciji pribjegava upravo zbog toga što se (opravdano ili ne) očekuju problemi sa ostvarivanjem nekih svojih prava. Tako Huntington (1968), te Lui (1985) govore o podmićivanju kao o oportunitetnom trošku vremena (citirano u Fisman & Gatti, 2008), odnosno o načinu da se animira inače spora administracija (Manzetti & Wilson, 2007). Ova teza je u skladu sa funkcionalističkim gledištem o korupciji, gdje ona u uvjetima rigidne i spore planske privrede i centraliziranog društva ima ulogu instrumenta društvene regulacije (Derenčinović, 2001). I studija Transparency Internationala BiH iz 2004. godine pruža empirijsku podršku ovoj tvrdnji. Ispitanici u ovoj studiji drže da je podmićivanje sasvim opravdano da bi se dobila liječnička usluga, da se ostvari pravo na povrat imovine, da se dobije sudski spor i slično. Bojazan o naslijeđenoj neefikasnosti državne uprave, dakle, može dovesti do pribjegavanja alternativnim načinima rješavanja situacije. No, i ovo je samo zgodna izlika za vlastito protuzakonito ponašanje i pristajanje na „igru u kojoj nema pravila“.

Relevantna istraživanja stručnjaka u ovoj oblasti pružaju i neke druge interesantne nalaze o utjecaju kulture na korupciju, a koji imaju značaja i za naše društvo. Tako, primjerice, Lambsdorff (2008) navodi da je utvrđeno da su društva u kojima dominiraju tradicionalne vjerske vrijednosti više korumpirana nego ona bazirana na sekularno-racionalnim principima (tj. ona u kojima se vrijednosti ne vezuju za jednu ličnost). Drugim riječima, tradicionalni, hijerarhijski oblici religije doprinose da građani „očekuju i prihvaćaju da se moć nejednako raspoređuje“, te da toleriraju koruptivno ponašanje kao datost koju se ne može izmijeniti. Isti nalaz vrijedi i u pogledu prihvatanja hijerarhije općenito: što građani manje prihvataju hijerarhiju, to su manje podložni korupciji. Također, evidentirana je i spoznaja (Rose, Mishler & Haerpfer, 1998, citirano u Manzetti & Wilson, 2007) da visok stupanj korupcije negativno utječe na podršku liberalnim i demokratskim stavovima, a podupire autoritarnost. Korupcija, naime, potkopava povjerenje među građanima, ali i povećava nepovjerenje u demokratsku vlast. Autoritarni(ji) režim se onda čini boljom alternativom za reduciranje broja onih koji bi koruptivnim ponašanjem mogli profitirati. Jasne ingerencije jednog ili nekolicine čine se boljim nego fluidne i neodređene ovlasti mnogih koji u stanju neuređenosti nalaze prilike za profit.

Dodatni faktor u sustavu korupcije može biti odanost obitelji. Što su, naime, građani više vezani za obitelj i okrenuti njezinim interesima, veća je mogućnost da rade protivno javnom interesu i zlorabe svoju poziciju. U uvjetima nesređenog društva i velike brige za opstanak obitelji, jasno je da se moralna dvojba glede prihvatanja korupcijskih praksi rješava nauštrb javnih interesa. Najzad, zbog činjenice da su fokusirani na kratkoročnu korist koju mogu očekivati od stranaka za koje glasuju na izborima, siromašni i needucirani građani podložniji su korupciji nego oni obrazovaniji i višeg ekonomskog statusa, koji primat daju dugoročnim efektima politike i jasnim programskim ciljevima (Manzetti & Wilson, 2007).

Pasivnost građana

U teoriji, i jaka opozicija, ali i sami birači trebali bi biti limitirajući faktor strankama na vlasti da zlorabe svoje pozicije. No, u uvjetima kulture toleriranja korupcije i izrazite pasivnosti i nezainteresiranosti biračkog tijela da pomnije razmotre retoriku i programe stranaka koje se nadmeću za vlast (kakva je očito prisutna u BiH), opozicija ima skromne mogućnosti da iznese „prljav veš“ pozicije. Pored toga, u uvjetima medijske pretrpanosti vijestima, pažnja koja se posvećuje aferama je kratkog daha (tzv. „interes tri dana“). Opetovani pozivi različitih udruga i pokreta za organiziranim izražavanjem nezadovoljstva ne nailaze na poseban odjek među običnim ljudima. Građani su, dakle, nezadovoljni postojećim stanjem, ali će teško uraditi nešto kako bi poboljšali situaciju. Kao ilustracija ove tvrdnje može poslužiti nalaz Centara civilnih inicijativa o stanju učešća građana u odlučivanju u BiH u 2007. godini, u kojemu se kaže da oko 60 % anketiranih građana želi da sa svojim komentarima učestvuje u donošenju odluka na lokalnoj razini. Oni koji ne žele učestvovati u donošenju odluka, kao jedan od razloga najčešće navode vlastitu nezainteresiranost. Tek četvrtina ispitanika su članovi neke sindikalne ili nevladine organizacije.

U domen odgovornosti samih građana za rasprostranjenost korupcije u BiH neizostavno se ubraja i problem naglašene izborne apstinencije. Veliki broj građana, posebice mladih, ne izlazi na izbore (na zadnjim izborima glasalo je 55 % registriranih birača, odnosno tek oko petina mladih). Kako je politička pozicija na različite načine u stanju da animira svoje glasače (v. dio teksta o kupovanju glasova i patronskom odnosu), ovako se ide na ruku upravo njima, a kažnjava alternativne političke opcije i, u konačnici, sebe.

Rezigniran stav građana BiH o tome da je korupcija tako duboko ukorijenjena u našem društvu da ju ne može eliminirati nikakva reakcija iz civilnog sektora (v. Maljević et al., 2006) netačan je i opasan. BiH nije jedina država u svijetu koja ima probleme sa korupcijom. Iako se poređenje možda ne čini prikladnim, Hong Kong je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio oaza korupcije. Korupcija se smatrala, baš kao i u BiH, dijelom svakodnevnice, „načinom na koji se stvari rješavaju“. Danas je Hong Kong jedan od najmanje korumpiranih gradova u svijetu. I Singapur je imao sličan put. Iskustvo ovih sredina pokazuje da je bitan segment uspješnih antikorupcijskih napora angažman civilnog društva i razvijanje svijesti o štetnosti korupcije, kao i odustajanje pojedinca od prakticiranja iste. Ovi primjeri ukazuju da je promjena, naravno, moguća. Mirenje sa sudbinom samo pogoduje onima koji su na vlasti da nastave bezobzirno pljačkanje za koje ih nema ko pozvati na odgovornost.

Ima li izlaza?

Jasno je da je borba protiv korupcije teška i sveobuhvatna zadaća. Da bi se, sa stanovišta države, govorilo o iskrenoj namjeru suzbijanja korupcije, mora postojati politička volja. No, politika je u BiH sve samo ne poluga napretka u ovoj (i inim) oblastima. Opstanak na vlasti i enormno bogaćenje partijskih i državnih zvaničnika direktno je vezan za stupanj korupcije u zemlji. Stoga je involviranje korumpiranih političara u suzbijanju korupcije dakako nonsens i, dokazano, recept za neuspjeh (usp. Shleifer & Vishny, 2002, citirano u Manzetti & Wilson, 2007). Na njihovu se iskrenu pomoć, dakle, teško može računati.

Ono što se u BiH poduzima u ovom kontekstu jesu strategije borbe protiv korupcije i razni akcioni planovi. Riječ je o aktivnostima koje i oni koji ih implementiraju nazivaju neuspješnim (v. primjerice izvještaj Ureda za monitoring i implementaciju Srednjoročne razvojne strategije BiH 2004-2007 o „nezadovoljavajućem rezultatu“ druge antikorupcijske strategije). U tom kontekstu, važno je istaći da je veoma ozbiljna statistička analiza povezanosti reformskih legislativnih aktivnosti (usvajanje zakona i potpisivanje konvencija) i suzbijanja korupcije (Rousso i Steves, 2008) pokazala da takve aktivnosti nemaju značajnijeg  utjecaja na smanjenje ove negativne prakse. Stoga se ove institucionalne mjere, iako nužne, moraju uzeti sa rezervom i nikako ne treba držati da će do poboljšanja doći već samim njihovim postojanjem. Implementacija i istinska posvećenost reformama jedina su garancija promjena.

U nedostatku takve istinske posvećenosti političke pozicije reformama, istinsku odgovornost imaju međunarodna zajednica, politička opozicija, neovisni mediji i građani. Organi kaznenog progona su nominalno, također, bitna poluga stvaranja klime promjena u ovoj oblasti, no u BiH su i oni slaboga uspjeha u oslovljavanju borbe protiv korupcije. Tek kada se izvrši hitna i istinska reforma pravosuđa i policije, koje će se istrgnuti iz ralja političkih utjecaja, može se o njima govoriti kao značajnim faktorima u ovom procesu. Međunarodna zajednica, koja je u BiH najvidljivije prisutna preko institucije Visokog predstavnika, ima sve manji utjecaj i interes za rješavanje krucijalnih bosanskohercegovačkih problema, kakav je i korupcija (usp. Transparency International, 2006). Utjecaj opozicije i medija (onih koji su istinski profesionalno angažirani) je značajan i nezaobilazan u ukazivanju na korupciju, ali u BiH je i taj segment nedovoljan. I utjecaj nevladinih organizacija, mjeren kroz njihovo učešće u donošenju odluka (konsultativno ili partnerski) ili u kritičkim analizama rada državnih institucija i promicanju veće odgovornosti, u uvjetima sustavne korupcije kakva je prisutna u BiH, nedovoljan je ili samo djelomice uspješan (ibid.).

Stoga se valja vratiti temeljima demokratije. Prave se promjene mogu desiti tek povećanim osvješćivanjem građana o ozbiljnosti situacije u zemlji. Kako se kaže u Priručniku za borbu protiv korupcije Ujedinjenih nacija, ukoliko građani toleriraju korupciju ili su apatični glede njezina suzbijanja, prisutna je klima koja dozvoljava korupciji da cvjeta. Rješenje je, stoga, samo pojačan vlastiti angažman i izražavanje nezadovoljstva trenutnom situacijom. To je moguće učiniti ili daleko većim aktivnostima i ustrajnim angažmanom u pozivanju na odgovornost trenutne političke pozicije, ili uskraćivanjem povjerenja aktualnom rukovodstvu na narednim izborima. Tipična izlika bosanskohercegovačkog glasača za postojeće stanje stvari („svi su oni isti“, „nema se za koga glasati“) samo učvršćuje poziciju u uvjerenju da nema odgovornosti i ohrabruje je da može raditi šta ju volja.

Pomenuta teorija elita upravo sugerira da političke elite profitiraju od nezainteresiranosti tzv. običnog čovjeka koji, baveći se osobnim svijetom rada, dokolice, obitelji, itd. ne vrši kontrolu nad radom svojih predstavnika i podupire atmosferu neodgovornosti. Time, u konačnici, doprinosi održavanju svoje teške situacije. Izlaskom na prosvjede, sindikalnim organiziranjem, uskraćivanjem povjerenja na izborima, šalje se poruka o svijesti o vlastitoj i odgovornosti izabranih predstavnika, a pasivnost i rezignacija se konačno zamjenjuju angažiranošću zbog realiziranja općeg dobra. Upućivanje poruke da propust u vođenju politike implicira odgovornost jedini je izlaz iz postojećeg vrzinog kola kriminala, neodgovornosti i privatnih interesa. Veoma utemeljene teze, prema kojima "loše političare biraju dobri građani koji ne glasaju" ili "loše političare podržavaju dobri građani koji se ne bune", prebacuju odgovornost na same građane, da konačno porade na svojim sudbinama.

Literatura:

1.    Derenčinović, D. (2001): Mit(o) korupciji, Zagreb, Nocci.
2.    Durkheim, E. (1999): Pravila sociološke metode (prijevod Popović, G.). Zagreb, Naklada Jesenski i Turk: Hrvatsko sociološko društvo. (Izvorno objavljen 1897).
3.    Fisman, R., Gatti, R. (2008): Pogađanje o mitu: uloga institucija. U Rouz-Ejkerman, S. (ur.). Ekonomija korupcije. Međunarodni priručnik (prijevod Stevanović, A., Savanović, S.),  Beograd, Službeni glasnik. (str. 151-173).
4.    Haralambos, M. (1989): Uvod u sociologiju (prijevod Šoljan, N.). Zagreb, Globus.
5.    International Crisis Group (2007): Ensuring Bosnia’s Future: A new International Engagement Strategy, Sarajevo/Brussels.
6.    Kunicová, J. (2008). Demokratske institucije i korupcija: Podsticaji i ograničenja u politici. U Rouz-Ejkerman, S. (ur.). Ekonomija korupcije. Međunarodni priručnik (prijevod Stevanović, A., Savanović, S.), Beograd, Službeni glasnik. (str. 173-195).
7.    Lambsdorff, J. G. (2008): Uzroci i posledice korupcije: Šta znamo iz ukrštanja podataka iz raznih zemalja? U Rouz-Ejkerman, S. (ur.). Ekonomija korupcije. Međunarodni priručnik (prijevod Stevanović, A., Savanović, S.), Beograd, Službeni glasnik. (str. 41-89).
8.    LeVine, V. T. (1997): Supportive Values of the Culture of Corruption in Ghana. U Heidenheimer, A. J., Johnston, M., LeVine, V. T. (eds.). Political Corruption. A Handbook, New Brunswick; London, Transaction Publishers. (str. 363-373).
9.    Maljević, A., Datzer, D., Muratbegović, E., Budimlić, M. (2006): Otvoreno o korupciji u policiji, Sarajevo, Udruženje diplomiranih kriminalista u BiH.  
10.    Manzetti, M., Wilson, C. J. (2007): Why Do Corrupt Governments Maintain Public Support? Comparative Political Studies, 40, str. 949-970.
11.    Meško, G. (2008): Media and Insecurity, CRIMPREV info nr. 15.
12.    Rose-Ackermann, R. (2002): Korupcija i vlada. Uzroci, posljedice i reforma (prijevod Claudius, M,.et al.), Zagreb, Progres.
13.    Rousso, A., Steves, F. (2008): Efikasnost programa za borbu protiv korupcije: Preliminarni dokazi iz postkomunističkih zemalja. U Rouz-Ejkerman, S. (ur.). Ekonomija korupcije. Međunarodni priručnik (prijevod Stevanović, A., Savanović, S.),  Beograd, Službeni glasnik. (str. 283-312).