Svako društvo, svaka nacija ili vjerska skupina podložni su radikalizaciji jednog dijela njenih pripadnika. Naivno bi bilo tvrditi da postoje grupe imune na vjerski ili bilo koji drugi ekstremizam. Svaka vjera, kao i svaka druga plemenita ideja, može se zloupotrijebiti, ideologizovati i odroditi od svoje suštine. Apsurdno je, stoga, da su bosanskohercegovački muslimani danas dovedeni u poziciju da moraju dati garancije da se među njima ne mogu desiti takve anomalije. Politiziranje navodnim islamističkim ekstremizmom, te strašenje potencijalnom prijetnjom “bijele El-Kaide” ostavlja dojam da se u nekim centrima političke i ine moći skoro s nestrpljenjem očekuje potvrda ekstremističkih i terorističkih pojava u Bosni i Hercegovini. Kontekst u kojem se ovakve optužbe spominju ukazuje na to da protagonisti takvih ideja kao da imaju viziju da bi se eventualnim indicijama o postojanju islamističkog ekstremizma u Bosni, po uzoru na neke druge zemlje svijeta, čitav nedavni rat mogao početi gledati u drugom svjetlu. Čak nisu bile rijetke – pravdi za volju, iz ne tako relevantnih krugova – naznake želje za reinterpretacijom stravičnih dešavanja iz perioda 1992-1995., ovaj put u duhu “globalne antiterorističke borbe”. Prema tom scenariju, trupe bosanskih i jugoslavenskih Srba nisu u Srebrenici ubile hiljade nedužnih bošnjačkih dječaka i muškaraca, nego su Evropu branili od krvoločnih terorista.

Ovakav zlonamjeran i oportunistički odnos pretače se u pritisak na muslimansku zajednicu koji, u slučaju stvarne pojave islamističkog ekstremizma ili naznaka militantizma, može predstavljati ozbiljnu prepreku suočavanju s tom pojavom. To znači da se u zvaničnoj Islamskoj zajednici, ali i u širem društvenom ambijentu, stvara klima u kojoj se metoda zataškavanja nudi kao jedini način hvatanja ukoštac s indicijama, za bosanskohercegovačke muslimane strane radikalizacije islamskog učenja i pretvaranja tradicionalnog islama u islamizam. Stoga se svako otvoreno analiziranje uspona islamizma među bosanskohercegovačkim muslimanima, koje bi došlo od bosanskomuslimanskih teologa ili uleme, doživljava kao usluga zlonamjernicima koji, kao što smo pomenuli, takve indicije politizuju i u ovim nesigurnim vremenima dodatno otežavaju poziciju bosanskohercegovačkih muslimana.

To što su se nemili teroristički incidenti dešavali u Rijadu, New Yorku, Washingtonu, Istanbulu, Londonu, Meki, Madridu, i što niti jedna od država ili nacija ne može dati garancije da se slični stravični događaji ne mogu ponoviti, nije navelo nikog relevantnog u današnjem svijetu da čitave države ili narode etiketira kao potencijalna legla terorizma. A upravo to se, sve češće, dešava kada je riječ o Bosni i Hercegovini i njenim najbrojnijim stanovnicima, Bošnjacima. Istim onim Bošnjacima koji su uspjeli sačuvati kolektivnu pribranost i dostojanstvo u periodu kada su preživjeli najveću golgotu na prostorima Evrope od Drugog svjetskog rata. Ni tada zvanična politika Bošnjaka nije bila genocidna, osvetnička ili fašistoidna. (Naglašavam zvanična i organizovana, a to je upravo ono o čemu ovdje govorimo.)

Konkretno, od straha da u onome što sve očitije postaje islamofobična svjetska, a posebno zapadna javnost, ne budu okarakterisani kao potencijalni teroristi i time gurnuti u još veću izolaciju, bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci, sve teže mogu skupiti hrabrosti da se odlučno uhvate ukoštac s naznakama ekstremizma, radikalizma i ideologizacije islama u vlastitim redovima.

Protiv ideologizacije religije

Kada govorimo o usponu islamizma u Bosni i Hercegovini (kako se u ovom tekstu ne možemo detaljnije upustiti u detaljniju genezu termina islamizam, uputićemo čitatelje na tekst autora ovog osvrta upravo o toj temi, koji je objavljen u Godišnjem zborniku radova Rijaseta IZ BiH – Takvim 2007, str.133), onda pod islamizmom mislimo na onu definiciju koja je danas manje-više ustaljena u evropskim naučnim krugovima. Jedna od takvih je ona koju nudi profesor i istraživač na Univerzitetu Tel Aviv, g. Martin Kramer, koji tvrdi da je islamizam “islam koji je preformulisan kao moderna ideologija”. On u istom kontekstu tvrdi da “dok je islam tradicionalno nastao u klasi judaizma i kršćanstva, islamizam je odgovor na ideologije koje su nastale na modernom zapadu – kao što su komunizam, socijalizam ili kapitalizam”. Možemo izdvojiti i definiciju Gruhama Fullera, savjetnika u RAND Corporation: “Islamizam je najvećim dijelom sinonim za politički islam – pokušaj da se iz islama izvedu rješenja za savremene državne, društvene i političke probleme”. (IsIslamismaThreat? (debata), The Middle East Quarterly, decembar 1999. tom VI, broj 4)

Ovaj fenomen ideološke interpretacije religije, koji je dobrim dijelom posljedica ambijenta u kojem je nastao, tj. represivnih režima koji divljaju arapskim i muslimanskim zemljama Bliskog istoka, stran je bosanskhercegovačkom podneblju i bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu i takav će ostati ukoliko se ne stvara ambijent siromaštva, neobrazovanosti, izolacionizma i manjka osnovnih ljudskih i građanskih prava u kojem islamizam cvjeta i čijom realnošću se hrani.

Istraživanja o genezi islamizma sugerišu da – ukoliko domaći i svjetski dušebrižnici uistinu žele dati svoj doprinos suzbijanju potencijalnih negativnih posljedica radikalnih pojedinaca i skupina – to mogu na najbolji način učiniti depolitizacijom ovog pitanja i odustajanjem od propagandnog i zlonamjernog medijskog oportunizma. U konkretnom slučaju naše zemlje relevantni faktori “zabrinuti za bezbjednosnu situaciju u zemlji” morali bi uraditi sve na jačanju sigurnosnih struktura države, dati podršku restrukturiranju policijskih snaga, pobrinuti se za poroznost državnih granica itd. Daleko od toga da onaj ko protura neutemeljene i iskonstruisane informacije o Bosni i Hercegovini kao leglu terorista radi u interesu bilo kojeg građanina ove zemlje, bez obzira na narod kojem pripada.

U isto vrijeme međunarodni faktori, a posebno institucije Evropske unije, na tom planu bi morale pokazati više sluha za uzroke ekstremizma i njegove korijene. OSCE-ov Bukureštanski akcioni plan za borbu protiv terorizma iz decembra 2001. naglašava: “OSCE može dati značajan doprinos na sljedećim poljima: (između ostalog) fokusiranje pažnje na korijene (terorizma), kao što su ekonomska i društvena izolacija (određenih naroda ili društvenih skupina), koja može biti plodno tlo za ekstremističke ideologije…” (Preventing and Combating Terrorism in Bosnia and Hercegovina, Alfred C. Lugert, PfP Consortium Study Group “Crisis Management in South East Europe”, str. 11) Zlonamjernim strašenjem Evrope i svijeta bosanskohercegovačkim muslimanima, oni se guraju – ali i čitava država – u dodatnu izolaciju (što je po priznanju OSCE-a jako opasno), te sputavaju da se slobodno uhvate ukoštac sa svakim sličnim izazovom.

Zato je jako bitno da se hvatanje ukoštac sa islamskim ekstremizmom i islamizmom u BiH u potpunosti depolitizuje, da se muslimanski teolozi ohrabre da pokušaju “povući crtu” između islama i islamizma, da evropske institucije učine sve kako bi se bosanskohercegovački muslimani, a posebno mladi, izvukli iz izolacionizma i kako bi se postavili čvrsti temelji demokratskog i otvorenog društva sa svim mehanizmima građanskog učešća u javnom životu u kojem muslimanska mladež neće nalaziti jedini izlaz za svoje probleme u nasilnim ideologijama utemeljenim na utopijskim rješenjima.