Sarajevski protesti na samom početku nisu previše obećavali. Okupljeni građani i vlasti kao da su u tom momentu govorili istim jezikom, duboko ukorijenjenim u ovdašnji politički manir – jezikom kodiranim na rudimentarnom nivou glasanja stada i zaštitničkog odziva čobana. Sve je upućivalo na to da protesti nisu izraz društvene niti političke svijesti već instinktivna, da se ne kaže neuralgična reakcija mase na prijetnju. Pozivi na smrtnu kaznu, zapomaganje za pravosuđem utemeljenom na principu 'oko za oko, zub za zub', odricanje vlastitog dostojanstva opštim pristajanjem na represiju i apsolutni patronat u zamjenu za spas vlastite kože, kad od duše već nije ostalo šta puno za spašavati, sve je ovo moćnicima svih prostora i vremena poznat i drag prizor koji indicira dugu i duboku političku komu puka.

Činilo se, dakle, da će to biti još jedan protest po mjeri vlasti – uplašeni ljudi koji raspolažu tek vlastitim očajem a ono malo gnjevne energije po inerciji usmjeravaju na crvenu krpu, bez svijesti o onome ko krpom maše. U tom momentu najvidljivija crvena krpa bila su tri maloljetnika za koje se tražio sud bez suda, u najboljem maniru kaubojskih filmova. Utoliko je ta reakcija bila prije potvrda dubine političke apatije no iskorak iz nje, refleks želuca ili, još i gore, pozadinskog rejona ljudskog tijela, a ne izraz političke svijesti i savjesti.

Takve situacije su politički raj za ovdašnje vlasti. Njihova specijalnost već drugu deceniju jeste odstranjivanje tuđeg tijela, u nekom obliku – etničkog, vjerskog, socijalnog, inog. Mesarski zahvati u složeno i osjetljivo tkivo političke zbilje – isključivanje, zatiranje, uklanjanje u različitim vidovima i stepenima – su ono što su ove vlasti oduvijek bile spremne učiniti za svoje birače, otud i dobrohotna njihova reakcija na prvi protest koji je krivnju locirao na tri lica, zanemarivši sasvim krivnju države koja već drugu deceniju funkcioniše po pravilu, kako reče jedan od nesretnih maloljetnika, 'Ništa mi ne možete' i krivnju društva premreženog zaštitnim poljima oko Nedodirljivih i njihovih satelita, i vjernog kulturi pristajanja. No nekim čudom, obrt se desio i protesti su uspjeli prerasti u istinski politički akt, generišući energiju promjene i, čini se, reprodukujući je iz sedmice u sedmicu, pri čemu je zadivljujući spektar političkih sredstava u upotrebi, od humora do imaginativnih estetskih elemenata, sasvim neuobičajeno za rudimentarnost političkog instrumentarija inače i kod vlasti i kod opozicije u BiH. Ovo ne zatamnjuju ni izgredi tokom drugog protesta. U zemlji koja je svojom strukturom otjelovljenje nasilnog akta destrukcije a ne političkog akta konstitucije, u najmanju ruku je licemjerno zgražati se nad nekoliko kamenica. Znatno bitnija od tih kamenica, međutim, jeste činjenica da se protest vratio s ivice očajničkog lumperaja u birtiji i, bez gubljenja momentuma, prerastao u lekciju iz politike. Naime, politika u Bosni i Hercegovini, uprkos ili zahvaljujući silnoj projektno orijentisanoj demokratizaciji, nije ni počela učiti kako je osnovni zadatak političkog djelovanja u institucijama i van njih konstantno traganje za uravnoteženom sponom između opšteg i partikularnog, javnog i privatnog, većinskog i manjinskog, u svim njihovim raznorodnim manifestacijama u kulturi, ekonomiji, ekologiji itd. Politika ne dolazi na gotovo i nije administriranje već postojeće ravnoteže, politika je kontiniurano balansiranje između različitosti, pa i suprotnosti.

Utoliko što uspijevaju u zahtjevima spojiti konkretno (mjere, imenovanje odgovornih) i opšte (korjenita izmjena odnosa vlasti i građana), premoštavajući jaz između privatnih i javnih interesa, protesti su šamar i opoziciji i raznoraznim međunarodnim projektima demokratizacije. Sve naše demokratske nade do sada govorile su jezikom vlasti, podržavajući tako diskurs političkih apstrakcija iz kojih se nikako nisu dale iščitati političke konkretnosti. U tom smislu, nemoguće je previdjeti simboliku datuma narednog protesta – 1. mart, Dan nezavisnosti. Upravo ovim protestima, nezadovoljstvo cjelokupnom dejtonskom političkom konstrukcijom prevodi se u konkretne prijedloge promjena, čime se ukazuje na postojanje prostora za političko djelovanje iako vodeći akteri političkog života oduvijek, a sada i sve agresivnije niječu postojanje tog prostora, koristeći manjkavosti strukture kao krunski izgovor za vlastitu nesposobnost i neodgovornost. A istina je da najveći problem Sporazuma nije uspostavljeni nakaradni politički okvir već što je takav kakav je savršen paravan za nedjelovanje: sama konstrukcija garantuje impotentnost svake akcije na državnom nivou. Pogled iza paravana, međutim, otkrio bi ne - neograničeno, ali svakako poveliko polje za političko djelovanje od koristi za zajednicu na lokalnom nivou. Koliko god bilo krivnje na dejtonskom okviru, valja se prisjetiti da moderna predstavnička demokratija osim u lokalnim okvirima i nije naročito plodno tlo za direktno građansko djelovanje, što je opservacija stara barem koliko i ode participaciji Rousseau u teoriji i Thomasa Jeffersona u praksi. Moderna demokratija stanuje u lokalnim okvirima.

Ovdašnja politika pak već godinama uspješno barata opštostima. Konkretnosti javne politike, nadležnosti, odgovornosti sahranjene su pod teškim naslagama visoke politike u kojoj se i posljednji birokratski šarafčić može predstaviti kao Sveti Đorđe u borbi s aždajom, koja nekad uzima obličje Dejtonskog sporazuma, nekad Visokog predstavnika, nekad jednog od konstitutivnih naroda itd. To što ta sveta borba na političkom nebu građane na zemlji ostavlja prepuštene na milost i nemilost proždrljivim naletima nekontrolisanog kapitalizma, što smrt aždaje neće očistiti riječna korita, smanjiti aerozagađenje niti napuniti kase u zdravstvenim i obrazovnim ustanovama, nije bitno, dok god aždaja izgleda dovoljno strašna da puk drži u konstantnom drhtanju koje proizvodi predvidive izborne rezultate. Kao što nije ni bitno je li aždaja zaista aždaja ili tek gušter pod lupom straha, jer je strah dovoljno zbiljski.

Ovi protesti dakle ukazuju na izlaz iz dejtonskog labirinta bez bjesomučnog trčanja uskim hodnicima – izlaz je da se politika izmjesti u prostore van labirinta i da se zidovi labirinta rastaču izvana, kad se pokažu kao apsolutno neefikasni zaštitnici interesa građana i, na kraju krajeva, sasvim besmisleni.

Protesti su drugačiji i od svih dosadašnjih protesta. Nisu upali u zamku protestovanja protiv svega, što se desilo pokretu Dosta! a što je bilo ravno neprotestovanju jer je više nalikovalo očajničkom, neartikulisanom kriku no političkom činu. S druge strane, nisu ni privatno, zatvoreno dešavanje koje se tiče samo jedne društvene skupine. Koliko god takvi protesti – penzionera, štediša, policajaca itd. – bili opravdani, do bola opravdani, oni nisu uspijevali komunicirati sa ostalim članovima društva niti pobuditi opštu solidarnost. Ovaj protest od samog početka, međutim, nije ni računao previše na solidarnost – iako je možda uspije generisati – već na opštost interesa koje zastupa.

Poseban je kuriozitet da u zemlji koja se ne može pohvaliti informatičkom pismenošću, protesti izbijaju iz diskusija po virtualnim forumima koje su prave male riznice zdravog političkog razuma. Znalo se od starijih ovdašnjih intelektualaca i političkih aktivista čuti prezrivo omalovažavanje tih nekakvih opskurnih likove koji iz debele hladovine anonimnosti rigaju žuč po svima i svemu, žuč pravopisno katastrofalnu i gotovo bez iznimke zlobnu i agresivnu, u potpunom vakuumu odgovornosti spram pisane riječi. Da forumi dopuštaju kojekakvu patološku akrobatiku, nije sporno, ali to stoji i za bilo koje drugo javno mjesto. No slučaj sarajevskih protesta svjedoči o drugoj dimenziji anonimnosti – anonimnost ne mora uvijek biti samo paravan za neodgovornost. Ovdje se ona pokazala kao širok i neograničen prostor za nadilaženje privatnih interesa i nadrastanje određenosti vlastitim identitetom u kontrastu s identitetom drugih, kako bi se tragalo za zajedničkim. Anonimnost je tako donekle ublažila gravitaciju statusa – socijalnog, ekonomskog, obrazovnog, etničkog – stvarajući zajednicu u kojoj je član ono što kaže/napiše i učini, ne ono što, navodno, 'bogomdano jeste' kako nam to već godinama tumači zvanična stranačka politika, svodeći nas na neizmjenjivo a sebe same proizvodeći u nezamjenjivo, što je najsigurniji put u odricanje slobode.

Ovi protesti su pokušaj povrata te slobode i zato ne treba čuditi ni zabezeknutost vlasti nad ovim protestima ni njihova violentna reakcija. Ironija je da se čelnici pozivaju na svoje parentalne odgovornosti – njihov odnos spram 'puka' bio je upravo parentalni u onoj iskrivljenoj, totalitarnoj formi. Oni znaju šta je za građane najbolje, apsolutna moć pod krinkom apsolutne zaštite. Njihov gnjev je tako gnjev totalitarnog roditelja pred pobunjenim adolescentom. No valjalo bi im shvatiti da građani okupljeni u protestima ne prolaze politički pubertet. Kako je pubertet najčešće prilično nemušt i nefokusiran bunt protiv svega i svačega, bez jasnog poimanja sebe i bez svog mjesta u svijetu, stanje u kojem se spremno ići u krajnosti anarhije ali i potpune subordinacije sumnjivim autoritetima, prije bi se reklo da ovi protesti svjedoče kako je političkoj adolescenciji bar za neke građane došao kraj.   (OVAJ TEKST JE ZATVOREN ZA DALJE KOMENTARE) 

[+]