Upravo u varijabli povijesnog konteksta današnjih i bendova s kraja osamdesetih nalazi se odgovor na ovaj komentar. Nije isti kontekstualni karakter Laibacha pred pad Berlinskog zida i recimo Dubioza kolektiva danas. R'n'r je, slažem se, nekada imao snažnu socijalnu funkciju, kao kanal za ispoljavanje nezadovoljstva mladih s jedne, te najava promjena s druge strane, no to je bila njegova povijesno određena i kontigentna karakteristika. Danas on ima sasvim drugu, uglavnom entertainment funkciju koja stvara inertne subjekte i podređuje ih uzusima tržišta. Dokaza za to je sasvim mnogo: od industrijske produkcije bendova, albuma i pjesama na zapadu i bogataško-konformističkog statusa rokenrol zvijezda koje prilikom koncerata širom svijeta izvoljevaju kojekakve gluposti (poput isključivo određene vrste šampanjca, bilijarskog stola ili buketa specifičnog cvijeća u njihovim hotelskim sobama...itd), do dominantno engleske lirike r'nr tekstova u Bosni i Hercegovini. Ja u ovome vidim iste fenomenološke korijene, a oni govore da je rokenrol doživio hiperkomercijalizaciju i podredio se potrebama tržišnog kapitalizma. Pa zar nije recimo činjenica da je Green Day, na dodjeli Oskara (ili Grammyja, nisam siguran) prije par godina pred frenetičnom i apsolutno manipulabilnom masom odsvirao pjesmu s navodno "kritičkim" stavom - American Idiot - dovoljna potvrda smrti rokenrola? Da nije tako, pjesma bi u kontekstu javnog (mislim da slobodno mogu reći nacionalnog) happeninga bila zabranjena (ovo pod sasvim izvjesnom pretpostavkom da i naizgled bezazlene forme poput muzičkih i filmskih manifestacija utjelovljuju dominantne ideološke obrasce) ili bi masa nakon što je odslušala pjesmu razvalila binu i sav taj spektakl poslala u neku stvar. Naravno, to se nije desilo. Komercijalne potrebe tržišta su, u tom konkretnom slučaju, sasvim zasjenile i dekonstruisale sav kritički potencijal pomenute pjesme,što je u konačnici uticalo i na to da se ona percepira (ili bolje reći konzumira) kao puka zabava a ne određena politička poruka koja bi trebalo da potakne neku promjenu. Rokenrol je postao spektakl, i ništa više. Pitam se, iskreno, da li je ikada i bio nešto više od toga. "Politički" sadržaj određenog benda ili određene pjesme danas je samo oblik estetskog iskaza i strateški fomirana iluzija individualiteta. Činjenica da je nakon Rage Against the Machine u svijetu niklo sijaset copy-cat bendova koji su referirali na njih, potvrđuje ovo što govorim.
Hmmm, ma nisam baš siguran da je baš sve tako negativno kada su politički angažirani rock bandovi u pitanju, jer njihova pojava nije samo svojstvena sadašnjem momentu u BiH, već se taj fenomen mogao npr. vidjeti u nekadašnjim komunističkim zemljama u periodu prije revolucionarnih promjena. Nama je svakako još u sjećanju npr grupa Laibach koja je nastupala u okviru NSK pokreta tokom 1980-ih i koja je ozbiljno uzburkala i muzičku i političku scenu svojim nastupima.
Moglo bi se reći da je kroz istoriju nagla pojava velikog broja angažiranih rok bendova obično najavljivala značajnije društvene promjene i razvoj participatorne aktivističke kulture.
Rok, hip hop i ostali vidovi pop muzike dakle mogu se promatrati možda i kao neka vrsta inicijalne kapsule, ili neka vrsta vježbe ili pripreme za neke ozbiljnije promjene čiji sudionik je ta kultura mladih.
Drugim riječima, možda su takvi muzički trendovi prvi vid artikulacije spoznaje da su promjene neophodne, te se stoga nipošto ne bi trebale olako otpisati kao samo još jedan način produkcije konformizma. Ovo je posebno zanimljiva opcija ako se uzme u obzir da je vrlo malo kanala kojima se takve poruke mogu tako efektno prenijeti kao sto je to slucaj sa muzikom.
