Gradsko vijeće Grada Sarajeva se sastalo i donijelo zaključke u vezi s aktuelnom sigurnosnom situacijom u Sarajevu. Kogod ima strpljenja do kraja pročitati ove zaključke vidjeće da se u najvećoj mjeri radi o nizu demagoških fraza i floskula s jednim jedinim ciljem – pokazati da se kao nešto radi i da se, eto, razmišlja «u granicama mogućnosti i nadležnosti». Tako je jedna od ključnih mjera, naravno, formiranje komisije za «detekciju uzroka maloljetničkog kriminala» i izrada «akcionog plana», te formiranje raznih drugih stručnih tijela na raznoraznim nivoima. Tu je još i vrlo dinamičan zaključak o «razmatranju mogućnosti za stvaranje pravnih pretpostavki da se Gradu Sarajevu daju nadležnosti u smislu organizacije 'gradske policije'», kao i zaključak o intenzivnom razmišljanju gradskih vlasti o prevenciji i «animiranju mladih ljudi za sadržajno slobodno vrijeme.

Gradsko vijeće se, doduše, prisjetilo i nekih konkretnijih mjera od kojih me odmah podišla jeza. Kao što svaki nesposoban šef uvede evidenciju o dolasku i odlasku s posla misleći da će tako podići produktivnost, tako i 'gradski oci' predlažu ograničenje rada kafića do 23:00 sata, a MUP-u Kantona Sarajevo daju u zadatak da u narednih mjesec dana «svakodnevno vrši kontrole po ugostiteljskim objektima i drugim mjestima okupljanja mladih». Čovjeku jednostavno zastane dah od nepodnošljive količine neznanja i nerazumijevanja suštine problema. Dalje, gradske vlasti smatraju da je efikasan odgovor na problem s kojim smo suočeni i koji je doveo do nekoliko tragičnih smrti u samo nekoliko dana, stavljanje zahtjeva nadležnim inspekcijama i MUP-u Kantona Sarajevo da se, pazite ovo, «s pijačnih prodajnih mjesta uklone predmeti koji se mogu smatrati hladnim oružjem»?! Ništa više nije razumljiv ni zaključak da je potrebno donijeti mjere «kontroliranog naseljavanja u Gradu Sarajevu». I tako dalje, sve u istom stilu i maniru.

Prvo mi pade na pamet izreka A. Lincolna koji je rekao: «Bolje šutjeti i izgledati kao budala, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju». Zaista, bilo bi bolje i prama građanima korektnije da se nisu ni sastali ni odlučivali, nego što smo dobili ovakve zaključke u cilju održavanja privida brige za građane i stanje sigurnosti. Prije svega, u ovakvom reagovanju nema nimalo pijeteta prema žrtavama strašnih krivičnih djela koja su se desila u posljednjih petnaestak dana, već se radi o običnom zamagljivanju stvarnosti i suštine problema. Drugo, formulacije i mjere koje se predviđaju ovakvim zaključcima takve su da je iz njih jasan samo jedan cilj – daljnje razvodnjavanje pravog problema, kako bi se izbjegla svaka vrsta odgovornosti za stanje u Kantonu Sarajevo. Na žalost, to je potpuno na tragu i mnogih reakcija raznih «eksperata» i «upućenih» koji kao odgovor na pitanje kako da danas živimo sigurnije, odgovaraju neophodnošću provođenja istraživanja, formiranja komisija, stvaranja akcionih planova i strategija, a sve kako se ne bismo (samo to ne!) ogriješili o evropske standarde i ljudska prava.

Cirkus je dakle potpun – evropski standardi i ljudska prava se potežu kao opravdanje i za djelovanje i za nedjelovanje. S jedne strane, vlast npr. juriša na vrtiće ne bi li u njih uvela vjeronauku, uz obrazloženje da je to neotuđivo pravo građana pa, iako ga građani u velikoj većini neće, država im to njihovo pravo hoće dati, makar i silom. S druge strane, kad građani zahtijevaju da se maloljetne ubice uklone s ulice i da se smjeste negdje odakle nas neće svakodnevno vrebati jer ih jesmo ili nismo pogledali, ljudska prava su opravdanje da ih se ne može nigdje smjestiti jer nema odgovarajuće ustanove koja bi zadovoljila sve standarde. Bilo bi dirljivo da nije licemjerno!

Podsjećanja i poređenja radi, Evropska komisija za borbu protiv torture je, ispitujući mjesta gdje su smješteni oni koji su počinili teška krivična djela u stanju neuračunljivosti, zaključila da ta mjesta nisu odgovarajuća iz raznih razloga, a u FBiH prvenstveno zato što su ti ljudi smješteni u posebnom odjelu zeničkog zatvora, što je s aspekta evropskih standarda, potupno neprihvatljivo, a Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija dozvoljeno samo kao izuzetak, koji je u praksi postao pravilo. Međutim, u preporukama te komisije nigdje nije rečeno da se zbog toga ovi ljudi puste na ulicu, već da se preduzmu mjere da se za smještaj takvih lica osigura odgovarajuća ustanova, a do tada da se u postojećim poprave uslovi. Također, Evropski sud za ljudska prava je u više predmeta zauzeo stav da država opravdano oprezno postupa u vezi s puštanjem takvih lica na slobodu, čak i nakon okončanja izrečene sankcije, zato što se okončanje mjere lišenja slobode lica za koje je utvrđeno da pate od mentalnog oboljenja i da su opasni po okolinu, ne tiče samo tih lica, već i društva i zajednica u kojoj će takve osobe živjeti nakon puštanja na slobodu, čak i kada su medicinski nalazi ukazivali na oporavak (presuda Luberti protiv Italije). Iz ovog primjera se vidi ključna razlika između ispravnog razumijevanja da država mora svima osigurati ljudska prava tako što će uspostaviti ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinca i drugih, salonskih zaštitnika, koji su spremni na sve samo ne na preduzimanje konkrentih aktivnosti.

Vratimo se sad maloljetnicima i izvršenju sankcije maloljetničkog zatvora prema njima. Slušam i čitam kako se svi utrkuju da istaknu kako maloljetnici ne mogu u zatvorm jer nema odgovarajuće maloljetničkog zatvora, a ne mogu u obični zatvor s odraslima. Osim što se navodi da bi to bilo protivno «evropskim standardima i ljudksim pravima», često se kao razlog navodi i to da će onda, navodno, «ispeći zanat» i još gori izaći iz zatvora. Stvarno? Dakle, stariji maloljetnik koji izvrši okrutno ubistvo, a koji do tog trenutka ima dosije (deblji od svih strategija i akcionih planova zajedno) za krađe, razbojništva, nanošenje povreda i sl., mogao bi još nešto naučiti od starijih kriminalaca što do tog trenutka već nije savladao?! Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Ipak, standardi su standardi i valja ih uvažavati. Pa hajde da vidimo da li nam i šta nam zaista nedostaje kako bismo odmah nešto preduzeli a da se o evropske standarde i ljudska prava ne ogriješimo. Važeći krivični zakoni predviđaju mogućost i uslove za izricanje mjere maloljetničkog zatvora za starije maloljetnike (oni koji su navršili 16 godina), u izuzetnim slučajevima i pod uslovima propisanim zakonom. Dakle, sankcija maloljetničkog zatvora postoji. Ima li se gdje provoditi mjera maloljetničkog zatvora? Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH propisuje da maloljetnici izdržavaju kaznu zatvora u posebnim ustanovama ili u posebnim odjeljenjima ustanova, uz zahtjev da maloljetne osobe «imaju odvojene prostorije za boravak od ostalih osuđenih osoba, ako se nalaze u posebnom odjeljenju» (čl. 102. Zakona). Dalje, isti zakon propisuje da Kazneno-popravni dom u Zenici «nastavlja s radom kao zavod zatvorenog tipa sa Odjeljenjem maloljetničkog zatvora za maloljetnike u Zenici», a da se u Ljubuškom, osniva KZ za žene s Odjeljenjem maloljetničkog zatvora za maloljetnice i Odjeljenjem za izvršenje odgojne mjere upućivanja u odgojno-popravni dom za maloljetnice, koji će prema Zakonu početi s radom najkasnije u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Zakon je također naložio federalnim ministrima koji su prema odredbama zakna ovlašteni za donošenje propisa za provođenje pojedinih odredaba da u roku od šest mjeseci od dana stupanja zakona na snagu te propise donesu, a kantonima da donesu propise koji se, između ostalog, odnose i na provođenje odgojnih mjera prema maloljetnim počiniocima krivičnih djela. A, da, ovaj zakon je donsen i stupio je na snagu još 1998. godine.

Konačno, meni slika izgleda jasnija. Postoji propis, postoje institucije (ili su već davno morale početi s radom). Ono što nedostaje je djelovanje vlasti u pravcu provođenja zakona. Zato mislim da su prva pitanja na koja bismo trebali tražiti odgovor sljedeća: 1) da li je federalni ministar pravde donio odgovarajuće propise za koje je zakonom ovlašten u cilju funkcionisanja Odjeljenja maloljetničkog zatvora za maloljetnike koji postoji pri KPZ Zenica? Ako nije, potrebno je da takav propis donese odmah (zakonom propisani rok je davno protekao); 2) da li je Odjeljenje maloljetničkog zatvora pri KPZ Zenica u fukciji? Ako nije, potrebno je da federalni ministar pravde preduzme mjere da se osigura da ovo Odjeljenje odmah bude stavaljeno u funkciju u skladu sa zakonom, kako bi se osigurala mogućnost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora; 3) da li su kantoni donijeli odgovarajuće propise u vezi s provođenjem odgojnih mjera prema maloljetnicima u skladu sa zakonom? Ako nisu, potrebno je da to odmah urade (zakonom propisani rok je protekao). Također, potrebno je da kantonalne vlasti putem nadležnih ministarstava odmah osiguraju da se odgojne mjere prema maloljetnicima privremeno provode u bilo kojoj instituciji koja zadovoljava minimum zahtjeva za provođenje takve mjere, dok se ne osigura osnivanje i stavljanje u funkciju institucije koja bi u cijelosti zadovoljila sve propisane standarde, ako takva institucija već ne postoji.

Ovo su zahtjevi koji se odnose isključivo na provođenje postojećeg zakona i zbog toga je obaveza nadležnih organa da ove mjere odmah preduzmu. Naravno, poštovanje i provođenje zakona od strane vlasti je samo početak ozbiljnog bavljenja ovim problemom. Dugoročno, problem maloljetničke delinkvencije je narastao do mjere da će biti potrebno ponovo razmotriti reformisano krivično-pravno zakonodavstvo, preispitati navodno uspješno provedenu reformu sudstva i tužilaštva, ali i najozbiljnije se pozabaviti širim društvenim problemima, kao što su npr. obrazovanje i korupcija.

(OVAJ TEKST JE ZATVOREN ZA DALJE KOMENTARE)