Bliži se kraj godine i prilika je da bacimo pogled unatrag da vidimo da li je u 2009. kod nas bilo nešto što bi smo mogli nazvati historijskim, odnosno da li je bilo događaja koji će se urezati u kolektivnu svijest naroda. Naravno, nedostaje nam ona vremenska perspektiva koja će nam dati bolji pogled na neke događaje, ali iz ove perspektive mi se najviše čini da je godina na izmaku prije svega bila godina stagnacije i promašenih prilika za BiH. Kako su stručnjaci i najavljivali, 2009. je bila godina ekonomske krize, u kojoj nas je pogodila strašna kombinacija globalne recesije i naplata našeg višegodišnjeg pogrešnog upravljanja, korupcije i lopovluka. Cijenu su najviše platitle hiljade otpuštenih radnika, te razne socijalne kategorije kojima su ukidana ili smanjivana primanja. Upadi u parlamente i demonstracije pred sjedištima vlada bila su česta slika 2009. godine. Prema istraživanju Transparency Internationala, BiH je najkorumpiranija zemlja u regionu i na listi Indeksa percepcije korupcije zajedno sa Dominikanskom Republikom, Jamajkom, Madagaskarom, Senegalom, Tongom i Zambijom dijeli 99. do 105. mjesta u konkurenciji 180 zemalja. Slično smo pozicionirani i listi zemalja pogodnih za investiranje. Stagnirali smo i na pitu ka euroatlantskim integracijama. Hladan tuš zapljusnuo nas je ljetos kada je Evropska komisija objavila odluku da predstoji ukidanje viza Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, a da će nosioci bh. pasoša ostati u getu. Do kraja godine su ove tri zemlje i dobile bezvizni režim, a BiH, iako je uvela biometrijska putna dokumenta te ispunila niz (ne)važnih uvjeta, samo najave da bi mogla biti stavljena na “bijelu listu” do početka narednog ljeta. Teško je sada reći šta sve stoji iza ovakvog odnosa Evropske komisije. Činjenica je da su kilave bh. vlasti dobrano kasnile u ispunjavanju čak i onih uvjeta za koje nije bila potrebna posebna “politička volja”, ali mnoge izjave evropskih birokrata, te neke izjave domaćih i međunarodnih zvaničnika u BiH dovode u sumnju poštenje Evrope u ovom slučaju. Štaviše, mnoge stvari govore u prilog tezi da je getoizacija nosilaca bh. pasoša jednom dijelom rezultat rasizma i predrasuda prema jednoj religiji, ali i velikog sljepila evropskih birokrata nesvjesnih svih političkih implikacija dijeljenja građana BiH na pogodne i nepogodne za ulazak u Evropu. Slično je bilo i sa NATO-om kada je pred kraj godine izostao poziv da BiH pristupi Akcionom planu za članstvo (MAP), koji se smatra svojevrsnim predvorjem za dobijanje punopravnog članstva. Opet je kombinacija domaćih promašaja i pogrešnih političkih procjena raznih euroatlantskih ignoranata ostavila ovu zemlju dalje od svjetskih tokova, nekoliko koraka iza svojih susjeda i što je najgore nestabilnom iznutra. Isto tako, 2009. neće biti upamćena kao godina u kojoj je međunarodna zajednica konačno prepustila sve poluge vlasti domaćim institucijama. Iako je to najavljivano već par godina, i u 2010. ulazimo sa Uredom visokog predstavnika. Uvjeti za njegovo zatvaranje nisu ispunjeni, a politička atmosfera je daleko od toga da bi se ova transformacija mogla bezbrižno izvršiti. Mnogo je vremena u drugoj polovini godine potrošeno na razgovore o izmjeni Ustava BiH. Uključila se ponovo i američka administracija kojoj je izgleda stalo da se ovdje stvari pomaknu. Ali, uprkos brojnim pregovorima Ustav BiH je na kraju godine isti onakav kakav je bio na njenom početku. Da bi se tu nešto moglo promijeniti, dobar je nagovještaj presuda Evropskog suda za ljudska prava pred kraj godine po apelaciji lidera jevrejske i romske zajednice Jakoba Fincija i Derve Sejdića. Sud je jasno presudio da nam je ustav diskriminatorski prema onima koji nisu te sreće da su pripadnici konstitutivnih naroda i da odredbe o izboru članova Predsjednitva BiH i Doma naroda državnog parlamenta moraju biti izmijenjene kako bi svi građani imali jednake šanse. Probleme nam je zadavala i nova smrtonosna bolest, gripa H1N1, koja je već odnijela desetak života. Stručnjaci kažu da i tu još nismo okusili najgore. Većim dijelom ove godine smo se nadali da će mo barem na sportskom planu imati razloga za veliko slavlje zbog jednog historijskog rezultata. Fudbalska reprezentacija je dobro gurala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i došla do baraža. Onda nam je sreća po ko zna koji put okrenula leđa. Dobili smo ubjedljivo najtežeg od četiri moguća protivnika, Portugal, koji je jednostavno bio prejak i naši snovi ostali su ponovo samo snovi. Imajući na umu sve što se zbiva oko nas, pitanje je ima li smisla uopće čestitati Novu godinu. Mislim da ima smisla poželjeti svima sreću. Trebat će nam, posebno jer je naredna godina i izborna, a ekonomskoj krizi se ne vidi kraj. A odmorite malo i od mene. Pauzirat ću od pisanja ovog bloga jedno mjesec dana, a za kasnije ćemo da vidimo. [+]