Dok se 2009. primiče kraju, BiH je ponovo u utrci sa vremenom. Ovaj put država i entiteti moraju do Nove godine ispuniti uvjete koje je postavio Međunarodni monetarni fond da bi smo dobili drugu tranšu kredita koji bi nas bar privremeno spasio od finansijskog kolapsa. Najbolnije rezove mora izvršiti Federacija. Sigurno je da će se protesti brojne boračke i socijalno ugrožene populacije, kojima je u zlatno doba nakon uvođenja PDV-a davano (i još više obećavano) sve i svašta, nastaviti, a već se čuju i bukvalne objave rata Vladi Federacije. Sigurno nas očekuje burna 2010. godina. To je jedino što je sigurno. I nama laicima za ekonomiju je jasno da kada MMF, Svjetska banka i druge međunarodne finansijske institucije negdje postavljaju uvjete da bi odobrile kredite slijedi “stezanje kaiša”. S jedne strane ove institucije su “crvena krpa” za sve ljevičare na ovom svijetu, koji ih optužuju da su puko oruđe međunarodnih finansijskih oligarhija i najmoćnijih država, predvođenih Sjedinjenim Državama, da izrabljuju i kontroliraju siromašne i nerazvijene zemlje. Kada god ove institucije negdje imaju sastanke, dolazi do sve žešćih obračuna sa “antiglobalističkim” demonstrantima. A koliko je tek teorija zavjere iskovano o zatvorenim krugovima finansijskih lobija koji nekim svojim mračnim radnjama upravljaju svijetom pomoću kapitala. Sa druge strane, logično je pitanje kako se neka država uopće dovede u situaciju da joj jedini spas bude da traži pomoć od ovih institucija i bukvalno im prepusti dio svojih suverenih prava, dozvoljavajući im da kreiraju i kontroliraju njeno zakonodavstvo, budžete, finansijske tokove i drugo. Kada bilo ko, počevši od nas običnih smrtnika, od neke banke ili druge finansijske ustanove traži kredit valjda mora biti spreman da će onaj od kojeg traži novac zahtijevati garancije da se taj novac na kraju i vrati. Tako i MMF od zemalja koje kreditira zahtijeva “stezanje kaiša” prije svega na troškovima administracije, socijalnim davanjima i bespotrebnoj javnoj potrošnji da bi bio siguran da će ta zemlja moći vraćati posuđeni novac. A upravo su te oblasti kasnije izvor velikih nestabilnosti u zemljama korisnicima kredita. To se već sa velikom žestinom vidjelo i kod nas, posebno u Federaciji. Šta je u stvari MMF, kada je nastao i čime se (barem službeno) bavi? To je međunarodna organizacija koja je “zadužena za nadzor globalnog finansijskog sistema nadziranjem kamatnih stopa i bilansi plaćanja, kao i za pružanje tehničke i finansijske pomoći”. Trenutno ima 184 države članice. Osnovan je na svjetskoj konferenciji u gradu Bretton Woods, američka savezna država Maine, pred kraj Drugog svjetskog rata 1944. godine, a osnovni planovi za njegovo funkcioniranje sačinjeni su u SAD-u i Velikoj Britaniji. U prvom periodu svog postojanja glavni ciljevi su mu bili da omogući uravnoteženu ekspanziju rasta međunarodne trgovine i time doprinese povećanju zaposlenosti i rasta realnog dohotka, te da se uspostavi multilateralni sistem plaćanja tekućih transakcija. Do velikih promjena dolazi zbog velike krize 1970.-ih godina, koja je pogodila i MMF. Visoka inflacija u SAD-u, brojne špekulacije u odnosu na američki dolar, ukidanje konvertibilnosti dolara u odnosu na zlato i niz drugih faktora doveli su do prekretnice na konferenciji MMF-a na Jamajki 1976. godine, kada se MMF preobrazio u sistem valutnih područja. Pomoć koju MMF pruža svojim članicama uključuje kredite uvjetovane politikom reforme, a kada je u pitanju tehnička pomoć MMF pruža stručnu pomoć pri kreiranju i provedbi finansijske i monetarne politike, statističke podatke i drugo. Ipak, laički rečeno, dug je zao drug, a loše vođena ekonomska politika ipak jednom dođe na naplatu, te se često bijes zbog lošeg ekonomskog stanja u nekoj zemlji namjerno usmjerava na “finansijske imperijaliste”, koji najčešće nisu krivi zbog toga što se ta zemlja našla u kolapsu zbog višegodišnjeg lošeg upravljanj, nerealnih ambicija, korupcije i drugog. Gledajući par decenija unatrag ne možemo a da se ne prisjetimo kako je u posljednjoj deceniji pred raspad SFRJ MMF bila jedna od institucija koja se najčešće spominjala. Jednostavno, višedecenijska loše vođena ekonomska politika došla je na naplatu. Milijarde dolara posuđenog a najčešće ulodo protraćenog novca trebalo je vratiti. MMF je i bukvalno počeo upravljati državnim finansijama. Od nekada ponosne vanjske politike zasnovane na principu “nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja” nije ostalo ništa. Koliko su ove ekonomske neprilike doprinijele srozavanju ugleda SFRJ u svijetu i njenoj dezintegraciji teško je izmjeriti, ali sigurno je uticaj bio ogroman. Izgleda da niko u BiH nije izvukao nikakvu pouku iz slučaja SFRJ. Nekome neupućenom možda bi izgledalo u najmanju ruku čudno da bh. političke elite, toliko osjetljive na pitanja nacionalne suverenosti, tako lako sebe i zemlju dovode u situaciju da o najvažnijim životnim pitanjima potpuno prepuste odlučivanje međunarodnim finansijskim ustanovama. Ili su baš toliko nesposobni da kako-tako upravljaju ekonomijom zemlje ili su svjesni da bi bilo dobro, posebno u predizbornoj godini, usmjeriti bijes javnosti na MMF, Svjetsku banku i druge? [+]