Gotovo godinu dana pišem ovaj blog posvećen historijskim temama, a da se nisam ni dotakao onoga bez čega se historijska nauka ne može ni zamisliti: arhiva. Nekako neprimjetno za širu javnost, uz skromno medijsko praćenje, ove sedmice obilježen je 12. decembra, Dan arhiva i arhivskih radnika BiH. Naime, 12. decembra 1947. godine, rješenjem tadašnje Narodne vlade Republike BiH osnovan je Arhiv BiH čime je BiH dobila prvu modernu arhivsku ustanovu za čuvanje, zaštitu i stručnu obradu arhivske građe. Tradicija čuvanja i zaštite arhivske građe u BiH je, naravno, mnogo starija. Još su srednjovjekovni bosanski vladari imali posebno obrazovane osobe koje su sastavjale njihove isprave. Na najstarijoj nama poznatoj srednjovjekovnoj ispravi, Povelji Kulina-bana, taj kancelar se potpisao kao dijak. Ovogodišnje svečano obilježavanje Dana arhva održano je u petak u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Bila je to ujedno i prilika za pretstavljanje novog, 39. po redu stručnog godišnjeg časopisa Glasnika arhiva i Arhivističkog udruženja BiH, koji izlazi još od 1961. godine. Površno gledano, slika o stanju arhivske službe u BiH i ne izgleda tako loše s obzirom na vrijeme u kojem živimo. Za razliku od nekih od najznačajnijih institucija kulture, arhivi u BiH su barem kako-tako riješili svoj pravni status i “prikopčani” na postojeće budžete, od državnog Arhiva BiH, preko entitetskih do kantonalnih. Sa te strane ne prijeti im opasnost od neizvjesne budućnosti kao što je slučaj sa Zemaljskim muzejem ili Nacionalnom bibliotekom. Štaviše, arhivisti iz cijele zemlje organizirani su u jedinstveno stručno udruženje – Arhivističko udruženje BiH. Ipak, kada se pogleda malo ispod površine slika je daleko od idealne, o čemu svjedoči ono što su neki od vodeći bh. arhivista rekli na svečanom obilježavanju Dana arhiva, te neki od tekstova u novom broju Glasnika. Problemi su uglavnom slični kao u slučaju drugih institucija za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa i vezani su prije svega za (loš) odnos vlasti prema dokumentima koji svjedoče o historiji ove zemlje i njenih naroda, uz neke specifičnosti kao što je problem sistematskog obrazovanja kadrova ili nerazumijevanje kod kolega iz drugih oblasti za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, što je našlo svog odraza i prilikom izrade Strategije kulturnog razvoja BiH. Sami arhivisti ističu da mnoge te probleme prevladavaju profesionalnim odnosom i velikim entuzijazmom, ali da to s obzirom na postojeće stanje nije dovoljno. Urednik Glasnika Izet Šabotić tako ističe da taj entuzijazam nije dovoljan da bi arhivska služba odgovorila svim zahtjevima, te da je potrebna daleko veća briga države, ali i društva u cjelini. Slično razmišlja i predsjednik Upravnog odbora Arhivističkog udruženja BiH Dušan Popović, koji naglašava da država mora shvatiti da mora puno ulagati kako bi se arhivska građa zaista stavila u funkciju države. O nekim od ovih problema bave se i radovi objavljeni u Glasniku, prije svega oni koji su predstavljeni na naučnom skupu održanom u maju ove godine na jezeru Modrac kod Tuzle, koji se bavio dvjema značajnim temama: "Arhivska građa o BiH izvan njenih granica" i "Uticaj tranzicije na stanje arhivske djelatnosti u BiH". Razmatrajući problem tranzicije i arhivske djelatnosti u BiH, već spomenuti Izet Šabotić ukazao je na to kako su nepostojanje funkcionalnog sistema i prilično stihijski odnos doveli do usložnjavanja arhivske problematike. A da bi se sudbina arhivske građe učinila izvjesnom neophodno je izgraditi valjane mehanizme njene zaštite, što podrazumijeva uspostavu pravno utemeljenog i potpuno funkcionalnog sistema. Takav sistem bi podrazumijevao sinhronizaciju aktivnosti svih sudionika u procesu tranzicije, od arhiva do institucija vlasti, smatra Šabotić. Azem Kožar se u svom radu s punim pravom okomio na Strategiju kulturnog razvoja BiH zbog marginalizacije značaja arhivske službe, iako je među onima koji su radili na njenoj izradi bio delegiran i predstavnik arhivista! Kožar smatra da razlozi za ovakvu marginalizaciju leže u neznanju i neshvatanju prirode i značaja arhivske djelatnosti. On navodi da je to neznanje autora Strategije došlo do izražaja u poimanju kulturnog naslijeđa, što se ogleda u glorifikaciji značaja i uloge nepokretnih kulturnih dobara, a u terminološkoj i svakoj drugoj marginalizaciji pokretnih kulturnih dobara u koje spada i arhivska građa. Usudio bih se ovdje dopuniti uvaženog dr. Kožara. Svakako da je u pravu kada ukazuje na neznanje koje postoji u vladajućim elitama u BiH. To je njihova karakteristika manje-više za sve oblasti života. A neznanje je, nažalost, karakteristika mnogih koji bi trebalo da se brinu o kulturnom naslijeđu. Previše je primjera za to. Kožar je tu potpuno u pravu. Međutim, moje lično iskustvo pokazuje da mnogim u novokomponovanim bh. elitama nije stalo do objektivne historije zasnovane na utvrđenim činjenicama koje se mogu pronaći samo u arhivu, već žele projicirati prošlost “za masovnu upotrebu” prema svojim političkim ciljevima. Zato im, naravno, nije potreban arhiv. [+]