Različit odnos prema državi BiH najbolje pokazuje odnos prema prazniku kojim se obilježava obnova njene državnosti. Već “tradicionalno” 25. novembar obilježava se zvanično u Federaciji, a potpuno ignorira u Republici Srpskoj. Na jednoj strani svečane akademije, prijemi u državnim institutucijama, polaganja cvijeća na spomen obilježja antifašističkim borcima, a sa druge strane muk. Mora se naglasiti da se i na federalnoj strani događaji vezani za ponovnu uspostavu državnosti BiH često prikazuju izvan povijesnog konteksta. Pritom se zanemaruje uloga Komunističke partije Jugoslavije u ovim događajima, umjesto čega se sve češće upotrebljava dosta neodređen izraz “antifašisti” ili “antifašistički borci”. Događaji vezani za osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH neosporno su rezultat ratnih uspjeha Narodnooslobodilačkog pokreta pod čvrstim rukovodstvom komunista i njihove želje da stvore novu Jugoslaviju, koja će, za razliku od prethodne, biti zajednica ravnopranih naroda i njihovih republika, čime bi se izbjegli potresi koji su kroz dvije decenije njenog postojanja uzdrmavali temlje Kraljevine SHS/Jugoslavije. Stav KPJ prema državnosti BiH (a s tim u vezi i prema nacionalnoj posebnosti bh. muslimana) nije bio konzistentan tokom njenog postojanja i komunisti, bez obzira na kasnije interpretacije, nisu gotovo do usvajanja ključnih odluka AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a imali potpuno jasan stav o ovom pitanju. Nakon što je u prvom periodu po stvaranju Kraljevine SHS, tada kao legalna partija, KPJ zastupala stav o nacionalnom jedinstvu svh Jugoslavena, u kasnijoj fazi, uz instrukcije Kominterne, prešla je na stajalište da je Jugoslavija višenacionalna država pod hegemonijom srpske buržoazije i zato se traži se njeno razbijanje, odnosno formiranje sovjetskih republika Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Kosova i Makedonije. Ni u toj fazi KPJ nema jasan stav prema BiH. Čak je i članstvo KPJ u BiH pripadalo organizacijama u Hrvatskoj ili Srbiji. Tek neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata u KPJ postepeno (ali ne do kraja) dolazi se do stanovišta o posebnosti BiH kroz formulu o “narodnoj autonomiji” za BiH, bez preciziranja šta bi ova “narodna autonomija” trebalo da znači.. I u predvečerje sudbonosnih odluka u novembru 1943. stvari nisu bile do kraja iskristalizirane. O sudbini BiH dogovarano je u veoma uskom krugu ljudi. Ključno je bilo da li BiH treba da bude autonomna oblast pod nekom od susjednih republika ili budućom federacijom ili da joj se da status jednak budućim federalnim jedinicama. Pokrajinski komitet KPJ za BiH izjasnio se jednoglasno da budući status BiH treba da bude jednak statusu drugih federalnih jedinica, a po nekim svjedočenjima presudno je bilo Titovo razmišljanje da će se obnovom državnosti BiH spriječiti srpsko-hrvatski sukob oko toga kome ona pripada. Općenito pitanje Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji i uspostavu komunističke vladavine ne treba posmatrati jednostrano, u crno – bijelom svjetlu. Nakon prekomjerne, nekritičke glorifikacije narodno-oslobodilačkog rata i perioda socijalističke izgradnje, u našoj publicistici nakon 90-ih prečesto se odlazilo u drugu krajnost i prikazivao komunistički period kao crno doba u kojem je posebno stradavala «naša» nacija. Zbivanja na području Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata su pokazala da je obnova Jugoslavije kakva je uspostavljena nakon 1918. godine praktično nemoguća. Komunisti su jedini ponudili neku alternativu. Jedina su politička organizacija koja se dosljedno suprostavljala okupatoru i njegovim pomagačima od samog početka, čime je NOP postao uvaženi, međunarodno priznati član svjetske antifašističke koalicije. Stavljajući se na čelo općenarodnog pokreta, komunisti su uspjeli ostvariti ono što se nakon iskustva iz perioda Kraljevine i žestokih međunacionalnih obračuna tokom rata činilo praktično nemogućim – usmjeriti jedan stihijski otpor, pretvoriti ga u organiziranu armiju i postepeno u njega uvući pripadnike svih naroda Jugoslavije. Pritom su zaradili poštovanje i svojih protivnika. Okupljanjem pripadnika svih naroda na platformi izgradnje nove Jugoslavije uspjeli su u dobroj mjeri zaustaviti genocidnu politiku kako ustaša tako i četnika, spasivši jugoslavenske narode od međusobnog uništenja. Ovo je posebno važno u slučaju BiH, gdje bi se stvari razvijale ko zna kako da otporom nisu zaustavljeni ustaški genocid nad Srbima i četnički nad Bošnjacima i Hrvatima. Pobjedom nad ustašama i četnicima barem su za neko vrijeme poražene i velikodržavne ideologije koje su, kako je to pokazao i rat 90-ih godina 20. stoljeća, najopasnije i najokrutnije uvijek bile u BiH. Dogovor o priznanju svih jugoslavenskih naroda i uspostavi federalnih jedinica, kasnijih republika, kakav je napravljen odlukama AVNOJ-a, a koji je vjerovatno bio najpravednije moguće rješenje u datom trenutku, predratne građanske snage sigurno nikada ne bi mogle postići. Za BiH je najvažnija bila obnova njene državnosti odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a i njeno stavljanje u isti rang sa ostalim federalnim jedinicama te naglašavanje njenog multietničkog karaktera kroz formulu «ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska». Sjenu na ove odluke baca kasnije otezanje priznanja nacionalne posebnosti Muslimana, ali iz odluka AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a nedvojbeno proizilazi da su komunisti u tom trenutku (makar iz taktičkih razloga) vidjeli Muslimane kao posebnu nacionalnu zajednicu. Bez ovih odluka AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a bio bi praktično nemoguć kasniji ustavno-pravni razvoj BiH, uvijek u skladu sa statusom drugih republika, što je u konačnici i omogućilo međunarodno priznanje BiH 1992. i spriječilo aneksiju njenih teritorija od strane susjednih zemalja. [+]