Mala prohibita – loše navike malih građana i velikih političara

Svjedoci razbojništva najčešće odmah pozovu policiju i prijave da se desilo krivično djelo. Međutim, kad vidimo da neko preko granične linije prenosi robu od vrijednosti a izbjegava carinsku kontrolu, vjerovatno nećemo prijaviti nikome, iako to predstavlja krivično djelo krijumčarenja. Takvo (ne)djelo gdje se žrtva ne prepoznaje na prvi pogled ili izgleda kao da je nema, kod većine ljudi ne izaziva emocije. Zbog toga ovakve prestupe nazivamo „krivična djela koja nisu zlo sama po sebi” ili „zabranjena zla”(lat. mala prohibita). To su krivična djela „koja napadaju ili ugrožavaju neko trenutno značajno dobro, poseban interes ili pravilo, odnosno krše neku zapovijed ili zabranu koja izvire iz trenutnih političkih, privrednih ili socijalnih razmjera”. (Petrović, Meško, 2008) Primjer su krivična djela korupcije, pranja novca, poreske utaje i ostalih krivičnih djela iz oblasti carina i sl. Da rijetko prijavljujemo takva krivična djela, nije samo zaključak iz svakodnevne komunikacije, već činjenica koja se bilježi od kada je prava i države i zapravo ukazuje na prirodu tradicionalnog odnosa spram države i zakona kao nečeg tuđeg i nametnutog.

Zašto treba prijaviti krivična djela koja nisu zlo sama po sebi...

Svakodnevno se građani BiH susreću s krivičnim djelima vrste mala prohibita, bilo kao počinioci, direktne ili indirektne žrtve, ili svjedoci. Činjenica je da ih rijetko prijavljuju, a ne prijavljuju ih jer nisu svjesni posljedica, smatraju ih trivijalnim, ne vjeruju policiji, stide se i sl. Jedan od najboljih primjera nereagovanja građana, ali i države, na neka kriminalna ponašanja, sigurno je korupcija. Treba napomenuti da neki autori korupciju vide kao zlo samo po sebi (definicija koja ima teološke korijene u starozavjetnoj zapovijedi: „Nemoj uzimati mito koje oslijepljuje mudre i mijenja riječ pravednika”), ali se u kriminološkoj praksi ova vrsta krivičnih djela ne tretira kao zlo samo po sebi, pri čemu se uzima u obzir relativna recentnost inkriminiranja korupcije u nekim pravnim sistemima. Broj neevidentiranih krivičnih djela korupcije je visok u svim zemljama, ali prema indeksu percepcije o korupciji iz 2010. godine, BiH je ubjedljivo najkorumpiranija država u regionu. Takve podatke iznosi Transparency International BiH u svom izvještaju iz 2010. godine.

Koliko je štetna korupcija govori nam i etimologija same riječi, lat. rumpere[1] što znači kidanje, razbijanje, lomljenje: „Korupcija nije smrt; ona je kretanje k smrti” (Derenčinović, 1999) Njome umire veza između pojedinca i države, što utiče na kvalitet života pojedinca, a nisu rijetke ni smrtne posljedice. To potvrđuje zaključak do kojeg dolaze Schroger i Short 1978. godine u istraživanju prema kojem zbog kriminaliteta 'bijelih okovratnika'[2] godišnje 110 000 ljudi postane postane nesposobno za rad, dok 30 000 umre. (Ignjatović, 2005: 271)

Kako korupcija, tako i ostala krivična djela vrste mala prohibita za posljedicu imaju viktimizaciju cijelog kolektiviteta. Najčešće su oštećeni neki naizgled imaginarni entiteti poput države, odnosno državnog (entitetskog, kantonalnog) budžeta. Od istog tog budžeta, međutim, zavisi i efikasno funkcionisanje države, a to je za sve građane pitanje od životne važnosti. Ovdje mislimo na finansiranje školstva, zdravstva, sudstva, policije, kao i tzv. alimentiranih populacija poput penzinera, invalida, učenika i sl. Uzmimo za primjer samo jedan aktuelni slučaj: prema optužnici od 29.08.2011. godine, u slučaju „Čović“ , budžet Federacije BiH oštećen je za 1,8 milona KM.[3] Svakako treba napomenuti da ovo, nažalost, i nije slučaj s najvećom štetom po budžet. Ovakvi slučajevi navode na zaključak da su ova krivična djela veće zlo od npr. jedne provalne krađe, koju najčešće prijavljujemo nadležnim organima, pa nam se valja zapitati: da li sebi možemo dozvoliti luksuz da ne prijavimo takva krivična djela u kojima je oštećena „samo” država? Uzmete li još u obzir kako je jedan od glavnih razloga neulaganja u privredu BiH upravo korupcija[4], što usporava ili čak onemogućava privredni razvoj zemlje, postaje jasno da je šteta od naoko bezazlenih 'plavih koverti' mnogostruka i dugoročna.

Nikako ne smijemo zaključiti da takve štete nanose samo osobe koje se nalaze na visokim funkcijama. Veliki broj prosječnih građana svakodnevno nanosi velike štete budžetu. Dobar primjer je izbjegavanje plaćanja različitih vrsta taksi. Da bi ste ovjerili kopiju nekog dokumenta u opštini, Zakon vas obavezuje da platite taksu[5], dok vas u drugim slučajevima[6] Zakon oslobođa plaćanja te takse. Ljudi često daju mito da im se ovjera ne bi naplatila, odnosno da bi službenici postupili po članu Zakona u skladu s kojim se građanin oslobađa plaćanja takse. U većini ovakvih pojedinačnih slučajeva radi se o tzv. bagatelnom kriminalitetu, ali masovnost pojave prouzrokuje teške posljedice.

Neprijavljivanje krivičnih djela ove vrste, međutim, postaje uvriježena praksa, na koncu i tradicija, tako što se sa starijih članova prenosi na mlađe, gotovo po automatizmu. Prema kriminološkoj teoriji socijalnog učenja, dijete kroz razvoj i identifikaciju sa starijima (npr. roditeljima) preuzima vrijednosti, navike, običaje i sl. Tako, veoma često, nesvjesno učimo svoju djecu da čine kažnjive postupke: od prelaska ulice kada je za pješake upaljeno crveno svijetlo, pa do opravdanja ili počinjenja krivičnih djela mala prohibita. Asocijalno ponašanje je naučeno kada za njega dobijemo podršku ili nagradu. Nagradom možemo smatrati npr. novčana sredstva prikupljena poreskom utajom, a podršku dobijamo u vidu pristanka drugih ljudi na takvo ponašanje, čak i kad su oni sami žrtve. Posljedica takvog ponašanja roditelja je da njihova dijeca to naučeno ponašanje primjenjuju tokom cijelog života, čak i na vlastitu štetu. Kao primjer možemo navesti studenta koji se, stipendijom ili jednostavno kroz besplatno školovanje, finansira iz budžeta, a koji ne traži račun za kupljenu robu u nekoj trgovini. Neizdavanje računa vodi poreskoj utaji, koja 'udara' na bužet, pa žrtvom čini i tog studenta. Student bi takođe morao biti svjestan da je neuzimanjem računa i sam napravio prekršaj za koji može biti kažnjen.

Na makroplanu, veliki broj neevidentiranih krivičnih djela mala prohibita izaziva nepovjerenje građana u vlast. To nepovjerenje može izazvati i ekstremno negativne posljedice, poput opravdavanja krivičnih djela ili preuzimanja zakona u privatne ruke. Tako se u Brazilu 1995. godine desilo da su građani zapalili više od 500 kuća čiji su vlasnici osobe za koje se smatralo da su nekažnjeno počinili krivična djela.

Ako sve navedeno nije dovoljno da biste prijavili krivično djelo koje nije zlo samo po sebi, onda bi vas na to trebao nagnati strah od sankcija. Neprijavljivanjem nekih krivičnih djela ili učinitelja tih djela i sami činimo krivično djelo protiv pravosuđa, te tako – prema krivičnom zakonu BiH – možemo biti osuđeni na kaznu do tri (3) godine zatvora.

... a kako se ne borimo protiv krivičnih djela koja nisu zlo sama po sebi...

Dokaza da se protiv krivičnih djela mala prohibita ne bore dovoljno ni pojedinci ni država, ima mnogo. No primjer korupcije je možda najindikativniji. BiH je 2009. godine donijela strategiju za borbu protiv korupcije, i to na državnom nivou. Strategija se, između ostalog, sastoji od kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih ciljeva. Tako je do 2010. godine trebalo formirati Agenciju za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, obezbijediti sve materijalne preduslove, zaposliti potrebno osoblje i sl. Gotovo ništa od toga nije učinjeno. Pomenute agencije de facto još nema, ali imamo direktora i dva zamjenika koji dolaze iz tri političke partije i to po jedan iz svakog konstitutivnog naroda BiH, a i to tek od sredine 2011. godine. Da ironija bude veća, strategija predviđa i rizike u provedbi, a za sada ta lista rizika izgleda baš kao lista realnosti. Tako je kao rizik predviđeno sporo uspostavljanje agencije, kao i uplitanje političkih faktora. Sve ovo je suprotno teoriji i praksi uspješne borbe protiv korupcije. Koliko je neozbiljnosti u radu institucija naše države, i koliko je zapostavljena struka, možemo vidjeti iz izjave Darka Datzera, docenta na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, jednog od rijetkih koji se bavi naučnim istraživanjima u oblasti suzbijanja korupcije, naročito korupcije u policiji.

Drugi dobar primjer je neovlašteno kopiranje sadržaja s Interneta (muzika, film i sl.). Studija samoprijavljivanja, provedena 2008. godine među maloljetnicima, pokazala je da je najčešće devijantno ponašanje tzv. downloadovanje. (Budimlić, Maljević, Muratbegović, 2008) Indiferentnost države pokazuje statistika optužnica i presuda: ne možemo pronaći nikoga ko je kažnjen za takvo ponašanje. S druge strane, Republika Hrvatska kažnjava čak i odgovorne za puštanje muzike u lokalima ako za tu muziku nisu otkupljena autorska prava. Neki ipak opravdavaju downloadovanje smatrajući da na taj način i mi pratimo svjetske trendove i idemo u korak s njima. Ovi ljudi vjerovatno neće tako misliti kada naša država počne pratiti svjetske trendove, a moraće – zbog zahtjeva procesa pridruživanja Evropskoj uniji. U SAD je 2011. godine jednom studentu određena kazna od 4,5 miliona dolara zbog neovlaštenog snimanja muzike s Interneta. Drugi primjer (koji govori o nemilosrdnosti zakona): 2008. godine je jednoj samohranoj majci, zbog razmjene 24 pjesme, izrečena kazna od 1,92 miliona dolara. Vidimo da su kazne visoke, a visina kazne govori o težini (ne)djela. Ako naša država na vrijeme ne počne pratiti svjetske trendove, imaćemo situaciju da će maloljetnici koji se sada downloadojući ponašaju kažnjivo (a da toga nisu ni svijesni), jednog dana biti lako otkriveni i kažnjeni za svoje ponašanje. Pošto će država biti pod međunarodnim pritiskom da ovu vrstu krivičnih djela počne kažnjavati, kola će se slomiti na onima koji su, kroz propuste institucija, zapravo socijalizirani u kriminalno ponašanje. Tako čitava situacija podsjeća na tempiranu bombu.

... iako smo baš mi tim krivičnim djelima direktno oštećeni

Da građani Sarajeva, kao glavnog grada BiH, ne doprinose suzbijanju krivičnih dijela mala prohibita  pokazuje i ad hoc anketa, provedena u svrhu ovoga rada. Od dvadeset građana  samo njih šest dobije račun za proizvod ili uslugu koju plate. Međutim, više brine podatak da samo dvoje od njih dvadeset zatraži račun. Naše građane ne možemo opravdati neznanjem, jer svaki ugostiteljski objekat, trgovinska radnja i sl. na vidnom mjestu ima postavljeno oštampano obavještenje iz kojeg je jasno da su kupci ili klijenti dužni uzeti račun, a ako ga osoblje ne izda, korisnik usluge ili proizvoda nije dužan da plati. 

One kojima se ovo čini bezazlenim možda treba podsjetiti kako je neizdavanje računa za prodatu robu ili pruženu uslugu prvi korak ka krivičnom djelu poreske utaje. Upravo ovo krivično djelo nanosi milionske gubitke budžetu naše države, ili entiteta. Koliko je poreska utaja ozbiljno shvaćena u SAD govori nam narodna izreka te zemlje: „Jedino što se mora jest umrijeti i platiti porez”.

U prošlosti možda nismo obraćali dovoljno pažnje na krivična djela koja nisu zlo sama po sebi, ali je 21. vijek krajnje vrijeme da se odreknemo te tradicije. Zakoni se danas donose u ime nas, građana, i donose ih oni kojima smo na izborima ukazali povjerenje, tako da se ne možemo pravdati tvrdnjama kako nam zakone nameće država ili kako je neki zakon štetan po društvo. A s negativnom tradicijom neprijavljivanja krivičnih djela mala prohibita ćemo prekinuti onda kada država kroz djelovanje svojih institucija pokaže zainteresovanost za riješavanje problema koji je kao takvu uništavaju, te onda kada građani BiH budu uvjereni da je ispravno poštovati zakonske norme, što je ujedno i pravi način da se iskaže patriotizam.

Literatura:

1.      Budimlić, M., Maljević, A., Muratbegović, E. (2008) International Self-Report Delinquency Study 2. National report, Bosnia and Herzegovina u: Juvenile Delinquency In Europe And Beyond: An international persepctive on key issues and causes, ur. J. Junger-Tas, I.H.Marshall i M. Killias. New York: Springer.

2.      Derenčinović, D. (1999) Mit o korupciji, Zagreb

3.      Ignjatović, Đ. (2005) Kriminologija, Beograd, Službeni glasnik

4.      Petrović, B., Meško, G. (2008) Kriminologija, Sarajevo, Pravni fakultet.

5.      Teofilović, N., Jelačić, M. (2006) Sprečavanje, otkrivanje i dokazivanje krivičnih djela korupcije i pranja novca, Beograd, Policijska akademija.

6.      Strategija za borbu protiv korupcije 2009-2014